Požrtvovnost

Iako je nastava za učenike završila u drugoj polovici lipnja, kraj školske godine redovito povezujemo s upisom učenika u srednju školu. Kraj školske godine uvijek priziva kritičke osvrte, prosudbe, analize i vrjednovanja. Tomu osobito pridonosi objavljivanje rezultata nacionalnih ispita i državne mature. Tako su rezultati državne mature iz hrvatskog jezika izazvali brojne reakcije i interpretacije. Jedan od razloga loših rezultata iz eseja iz hrvatskog jezika navodi se učeničko nerazumijevanje riječi »požrtvovnost«.

Ne želeći ulaziti u dublju analizu državne mature, zanimljivo je ipak primijetiti da učenici, za koje držimo da su postigli zrelost, imaju teškoća u razumijevanju i opisivanju požrtvovanosti, tako važnoga obilježja ljudske osobnosti. Je li uistinu moguće da srednjoškolci s osamnaest ili devetnaest godina života nisu u stanju kontekstualizirati žrtvu i požrtvovnost u ljudsko životno iskustvo? Nije nužno, ili ne bi trebalo biti, pročitati roman »Zločin i kazna« da bi netko razumio što znači „žrtva“ i „požrtvovnost“. Životno iskustvo (obiteljsko, školsko, socijalno) kontekst je u kojem dijete treba doživjeti, vidjeti, iskusiti da se netko za njega žrtvuje. To su u prvom redu njegovi roditelji, bake, djedovi, prijatelji, odgojitelji, učitelji, nastavnici, liječnici, medicinske sestre… To su svi oni koji su uključeni, posredno ili neposredno, u njegovo odrastanje, odgoj i obrazovanje. Stoga je nepoznavanje riječi žrtva i požrtvovnost problem koji nadilazi okvire eseja državne mature. To je ozbiljan društveni problem. Naime, nema zdrave i izgrađene društvene zajednice u kojoj nije vidljiva i prepoznatljiva žrtva i požrtvovanost svih njezinih članova. Skladan i uspješan život obitelji ovisi o spremnosti svih članova na nesebično darivanje. Roditelji se žrtvuju za djecu, djeca se žrtvuju za roditelje – to je predanost i ustrajnost u ostvarivanju viših ciljeva. Spremnost na žrtvu temelj je kršćanske ljubavi i solidarnosti. U središtu Isusova života je služenje koje uključuje žrtvu i sebedarje u korist bližnjih, osobito onih slabijih. Iako u odgojno-obrazovnim ishodima nećemo pronaći ishod koji bi glasio »biti spreman na žrtvu ili biti požrtvovan«, znademo da su spremnost na odricanje, nesebično darivanje, samoprijekor i odricanje u korist bližnjega obilježja istinske ljudske i socijalne zrelosti. 

Uoči finala europskog prvenstva u studiju hrvatske televizije emitiran je kratki prilog o našem proslavljenom igraču Luki Modriću. Među dojmovima i komentarima o »fenomenu Modrić«, osobito me se dojmio komentator, ponajbolji poznavatelj nogometa, koji je objasnio zašto je za njega Modrić poseban: »zato jer se zna žrtvovati – bez žrtve ne bi postao ono što u svijetu danas jest«. Zaključno mogli bismo reći: bez razumijevanja riječi žrtva i požrtvovnost može se položiti državna matura, ali bez spremnosti na žrtvu i odricanje nema uspjeha; nema položenoga životnog ispita iz ljudskosti, zrelosti i odgovornosti. 

s. Valentina Mandarić