Nadbiskup Dražen Kutleša o vjeronauku

Propovijed zagrebačkog nadbiskupa Dražena kutleše

Podjela trajnih mandata vjeroučiteljima

 
 
Poštovani i dragi vjeroučitelji, vjeroučiteljice i odgojiteljice u vjeri!
 
Čast mi je i zadovoljstvo predvoditi ovo euharistijsko slavlje kojim zahvaljujemo Gospodinu za vaš obrazovni i formativni hod, ali i hod u vjeri koji vas je pripravljao za ovaj trenutak primanja mandata za vjerski odgoj naše djece i mladih.

Slobodno ste se opredijelili za vjeroučiteljski poziv ili poziv odgajateljica u vjeri, odgovorili ste na obvezu boljeg upoznavanja svoje vjere i iskoristili pravo dubljeg stjecanja vjerskoga znanja. Sami ste svjesni da svome zvanju može pristupiti kao pozivu ili kao profesiji. O vašem pristupu ovisi i plodnost vašeg rada. Poziv je nešto što pretpostavlja uzajamnost: svijest o odabranju i slobodan odgovor. Profesiju možete obavljati stručno, ali bez unošenja sebe i bez dopuštenja da drugi dotaknu vaše živote, bez da vas se tiče ono što prenosite.

Čin podjele mandata za odgoj naše djece i mladih u vjeri čin je kojim Crkva izražava povjerenje da će sve ono što ste primili, Božjom milošću i vašim trudom, biti vjerno prenošeno i naučavano u zajedništvu s Crkvom, uz duboku svijest da ste izabrani i određeni za važnu zadaću. Vaše zajedništvo s Crkvom, dragi vjeroučitelji, vjeroučiteljice i odgojiteljice u vjeri, ne ogleda se samo u formalnom ispovijedanju naučenoga, nego ponajprije u vašem vjernom, osobnom, obiteljskom i javnom svjedočenju.

Današnje evanđelje je kao odabrano za ovu prigodu. Govori o pozivu dvanaestorice koji će činiti jezgru Isusovih učenika i koji će započeti zadaću prenošenja vjere sve do danas. Na njihovim je temeljima ustanovljena Crkva koja jamči autentičnost navještaja koji se prenosi. Isus provodi noć u molitvi, poziva k sebi učenike i među njima izabire dvanaestoricu koje naziva apostolima. Izabire ih i poziva po imenu, a potom s njima silazi s gore i zaustavlja se u njezinu podnožju, „na ravnu“, gdje im se pridružuje silno mnoštvo učenika i silno mnoštvo naroda te su svjedočili čudima koja je činio i snazi koja je iz njega izlazila.
 
1. Noć provedena u molitvi
Isus se povukao na goru gdje je cijelu noć molio pred izbor onih kojima će povjeriti svoju misiju. Iz ovoga i drugih mjesta Novog zavjeta vidimo da se Isus povlačio na molitvu prije svih ključnih događaja svoga života. Možemo pomisliti kako njemu povlačenje na molitvu nije bilo potrebno, pretpostavljajući da je, kao Bog, bez prestanka bio u nutarnjoj sabranosti i u razgovoru s Ocem. Svetom Luki ipak je bilo važno naglasiti Isusovu molitvu. Ovaj razgovor s Ocem nebeskim, pred izbor dvanaestorice, Isusu je bio tako važan da mu je trebala cijela noć mira i odsutnosti svih drugih. Što nam time želi poručiti?

          Izbor apostola kao očitovanje Božje stvaralačke ljubavi. U prvom redu opažamo da izboru apostola Isus ne pristupa preuzetno i autoreferencijalno; ne nastupa samouvjereno, već u svijesti da svaki čovjek ima poseban poziv pred kojim i njegova božanska moć na neki način zastaje. Sjetimo se samo evanđeoske zgode u kojoj na molitvu majke sinova Zebedejevih, koja skupa sa sinovima moli za njihov poseban položaj u nasljedovanju Isusa, Isus odgovara upućivanjem na Oca. Posebno sudjelovanje u njegovu poslanju i njegovoj vlasti ne udjeljuje on, već samo Otac (usp. Mt 20,23). Ne čini li nam se da bi ova svijest o pozivu i poslanju kao stvarnostima kojima se ostvaruje Očeva volja trebala više prožimati naše unutarcrkvene odnose? Promislimo o riječima pape Franje koji kaže da se „u čitavom životu Crkve mora uvijek očitovati da je inicijativa na Božjoj strani“ (Evangelii gaudium 12). Isus nam svojom molitvom želi reći upravo to: da inicijativa izbora onih koji će nastaviti njegovo djelo ne pripada njemu samome, već Ocu, u konačnici samome Bogu u zajedništvu triju osoba. U to je zajedništvo Isus uranjao molitvom, da bi i nama pokazao da se sve ono što nam je životno važno rađa iz zajedništva s Bogom po Sinu u Duhu Svetome. Kad bismo, draga braćo i sestre, toga bili više svjesni, zasigurno bismo imali više duhovne koristi od dužnosti i obveza koje proizlaze iz crkvenog poslanja. Nitko od nas nije ovdje za sebe; ni biskup koji snagom svetoga Reda ima ovlast podjeljivati mandate, ni vi koji ćete tom ovlašću biti poslani prenositi vjeru. Ako ne vjerujemo da se u ovome činu očituje Božja inicijativa, onda smo na krivom putu i na krivom mjestu.

         Potreba molitvenog razlučivanja. Druga stvarnost kojoj nas poučava Isusovo povlačenje na molitvu od velike je praktične važnosti za naš život. Riječ je o molitvenom razlučivanju. Sami smo iskusili koliko su ključni za naše živote trenuci u kojima moramo izabrati osobe kojima ćemo nešto povjeriti, s kojima ćemo podijeliti život ili važne stvari. Biramo prijatelje, supružnike, suradnike, partnere u važnim projektima. Sve te stvarnosti i svaki taj izbor znače našu otvorenost i izloženost drugome, koji je jedinstven i neponovljiv. I svaki taj odnos rađa nečim novim, nama još nepoznatim, neizvjesnim. U svojim se izborima možemo voditi naklonošću, simpatijama, reputacijom koju netko ima, osjećajima ili svime zajedno. Isus se vodio odnosom s Ocem. Na jednom je drugom mjestu rekao: „Sam od sebe ne činim ništa. (…) Onaj  koji me posla sa mnom je i ne ostavi me sama, jer ja uvijek činim što je njemu milo.“ (Iv 8, 28-29). O molitvenom razlučivanju imali smo priliku jako puno čuti tijekom pripreme za Sinodu o sinodalnosti. Razlučivanje osluškivanjem Duha, osobnim i zajedničkim, stavljeno je u srž samih sinodalnih nastojanja. Cilj Sinode koja je u tijeku nije toliko u formuliranju određenih zaključaka koliko u pokretanju procesa i buđenju sposobnosti slušanja.

          Polazište i kriterij za svako crkveno razlučivanje jest slušanje Božje riječi. Pripremni dokument za Drugo zasjedanje Opće skupštine Sinode predviđeno u listopadu ove godine (usp. br. 58-66) govori o crkvenom razlučivanju koje je usmjereno na poslanje. Podsjeća nas da nam Bog govori kroz Sveto pismo, liturgiju Crkve, majku i učiteljicu, kroz njezinu živu tradiciju i praksu; nastavlja nam govoriti kroz događaje koji se odvijaju u prostoru i vremenu, pod uvjetom da znamo razlučiti njihovo značenje. Jednako tako, Bog komunicira sa svojim narodom kroz elemente svemira, čije samo postojanje upućuje na djelovanje Stvoritelja, a koji je ispunjen prisutnošću Duha Svetoga koji daje život. Naposljetku, Bog govori u osobnoj savjesti svakoga, jer je savjest „najskrivenija jezgra i svetište čovjeka“ (GS 16). Autentično razlučivanje ne može zanemariti nijedan od ovih kanala komunikacije. Znajmo njegovati u svome osobnom i životu u zajednici ovo molitveno razlučivanje kako bismo svjedočili da Bog uistinu korača sa svojim narodom.
 
          2. Ustanovljenje dvanaestorice
Marko u svome evanđelju kaže da Isus „ustanovi dvanaestoricu da budu s njime“ (Mk 3, 14). Isus je molio na gori, na goru je pozvao k sebi sve učenike, a samo je neke od njih izabrao i prozvao apostolima. Budući da nam evanđelja svjedoče da je Isus i prije ovog ustanovljenja učenike pozvao da ga slijede, možemo razumjeti da se kod ustanovljenja dvanaestorice radi o nečemu puno dubljem i konstitutivnijem. Dvanaest apostola podsjeća nas na dvanaest plemena Izraelovih. Apostoli nisu ustanovljeni kao pojedinci, već kao postojani zbor na čelu s Petrom, poslani da kao sudionici Kristove vlasti učine sve narode njegovim učenicima (usp. LG 19). To poslanje apostola i njihovih nasljednika trajat će do konca svijeta „jer evanđelje koje oni trebaju predati za Crkvu u sve je vrijeme počélo svega njezina života“ (LG 20). Biti apostol znači biti poslan u specijalnu misiju, primiti posebno poslanje. Gospodin je pozvao te ljude da ga slijede u odnosu osobnog zajedništva. Poučavao ih je svojim putovima i želio je da uče od njega, a to je zahtijevalo blizinu. Želio ih je odgajati osobnim primjerom, a to je zahtijevalo bliskost. Najviše od svega, sam ih je poslao kao što je i sam bio poslan od Oca (usp. Iv 20, 21).

Biti s Isusom trebao bi biti prioritet u životu svakoga od nas. Ako želimo biti poput njega, onda moramo provoditi vrijeme s njim. Ako mu želimo služiti kako on želi, onda ćemo sinovskom poslušnošću osluškivati glas Crkve koja čuva poklad vjere, i samo u njoj i preko nje ostvaruje se i vaša služba i vaš poziv.
 
3. Autentičnost poslanja otkriva se u zajednici Crkve
Isus je svjesno odabrao raznoliku skupinu ljudi: one koji će mu biti vjerni unatoč svojim slabostima, one koji će iskusiti gorke plodove zatajenja i milost kajanja i jednoga koji će ga izdati. Dvanaestorica su slika Crkve u malom: zajednica različitih ljudi koje ujedinjuje Krist. Isus nas svjesno bira različitima i u tome je bogatstvo Crkve. Uključivanje Jude u grupu pozvanih, koji će biti i poslani, također ima svoju pouku. Ne ostaju svi timski igrači, a izdaja može doći iz najdubljih redova. Blisko druženje s Isusom ne otkriva nužno stvarno stanje srca. Svatko od nas, u bilo kojem trenutku, može postati oruđe Neprijatelja, koji neprestano kroz povijest nastoji osujetiti i narušiti Kristovo poslanje. Stoga smo svi pozvani bdjeti nad sobom i biti vjerni crkvenom nauku. U zajednici usmjerenoj svome pravom poslanju, oni koji se poslanju iznevjere ne mogu dugo izdržati taj raskorak. Nužno dolazi do lomova.

Isusov izbor dvanaestorice nudi nam i korisne savjete o vodstvu. Najbolji vođa je onaj koji svoju zajednicu priprema za budućnost na način da, kada ode, za sobom ostavi stabilnost i rast. Autentično vodstvo često se ne vidi u onome što se događa dok je osoba još u blizini, već u onome što se razvija nakon njezina odlaska. Crkva je božanska ustanova, a ne ljudska, rođena iz Kristove jedincate žrtve, darovana svijetu da ga preobražava u snazi i sili Duha Svetoga.
 
Dragi vjeroučitelji, vjeroučiteljice i odgojiteljice u vjeri, činjenica da vi, nakon gotovo dvije tisuće godina, primate poslanje poučavanja u vjeri svjedoči o kontinuitetu i stabilnosti Crkve u njezinu nauku te potvrđuje da je ona doista božanska, a ne ljudska ustanova. Budite vjerni Bogu i poslušni njegovoj Zaručnici, Crkvi, osjećajući s njome i osjećajući se njezinima.

Vama, dragi vjeroučitelji, vjeroučiteljice i odgojiteljice u vjeri, koji odlazite u mirovinu, zahvaljujemo na predanom služenju Crkvi i odgoju brojnih generacija u vjeri. Vjerujemo da vaše poslanje danas  ne završava, već samo poprima drugi oblik i da ćete u radosti uživati plodove svog predanog rada.
 
Neka vas sve u vašem poslanju prati zagovor Blažene Djevice Marije, u čijoj je nazočnosti Duh Sveti sišao nad apostole i osnažio ih za poslanje. Ona neprestano bdije i majčinskom se ljubavlju skrbi za one koji Gospodina slijede kao učenici. Neka vam u svemu bude uzor i zaštita. Amen.