Clanak

Homilija biskupa Šaška 5. srpnja 2024.

Homilija biskupa Šaška 5. srpnja 2024.

Ivan Šaško

pomoćni biskup zagrebački

Uvod i homilija

u euharistijskome slavlju blagdana

sv. Ćirila, monaha i sv. Metoda, biskupa, zaštitnikā Europe

s vjeroučiteljima Zagrebačke nadbiskupije tijekom duhovne obnove

Pastoralni centar Plitvice (Mukinje), župa Marije Majke Crkve

Petak 5. srpnja 2024. u 17.30 sati

Dragi vjeroučitelji i vjeroučiteljice, draga braćo i sestre!

1. Već sam susret s vašim licima i pogledima, osmijesima i prvim riječima, u ovome posebnome ozračju darovane ljepote Plitvičkih jezera dovoljan je za uvod u zajedništvo slavlja s Gospodinom koji nam daje da po njemu i u njemu, da s njime prinesemo svoje nakane i sav svoj život nebeskomu Ocu kao zahvalu i kao prošnju.

Drago mi je da sam s vama, u zajedništvu s voditeljicom ove duhovne obnove sestrom Nelom (Gašpar) te s predstojnicom našega nadbiskupijskog Ureda za vjeronauk u školi sestrom Valentinom (Mandarić) i sa savjetnicom gospođom Ivankom (Petrović). Od srca zahvaljujem i voditelju ovoga Pastoralnog centra vlč. Josipu (Tomljanoviću) sa suradnici/ama.

Svima vam prenosim i blagoslovne pozdrave našega zagrebačkog nadbiskupa Dražena.

2. Današnji dan i ovo slavlje pokazuje nekoliko lijepih podudarnosti, ili – bolje – povezanosti, slojevitosti, razgranatosti; nešto nalik Plitvičkim jezerima: nalik cjelokupnoj ljepoti, a osobito vodi koja izvire, koja se čas sakriva u tajnosti krških dubina, a čas izranja i naizgled tiha, stvara glasnoću, raskoš, jezera; čas se razdvaja, čas ponovno spaja; čas miruje u dolini, a čas se obrušava s visina; čas odražava obalu kradući boje raslinja i stijena; čas privlači vlastitom bojom, odražavajući u dubini visinu neba…

a) Prva je poveznica ova naša zajednica, povezanost u vjeri, u poslanju i služenju, povezanost s Kristom i Božjom ljubavlju u Duhu Svetome.

b) Na tu se povezanost izravno nadovezuje i dan posebne pobožnosti prema Srcu Isusovu, prvi petak, kao i duhovsko ozračje ove župe Marije Majke Crkve.

c) Zatim je lijepa podudarnost da smo u slavlju blagdana svetih Ćirila i Metoda, svetih slavenskih apostola; slavlje navjestitelja, učitelja vjere s vjeroučiteljima i vjeroučiteljicama.

Vrijedno je iznova razmatrati njihovo poslanje i što je Bog po njima ostvario, osobito za kršćansku duhovnost i kulturu Europe. Njihovo služenje Bogu i ljudima prepoznato je do mjere proglašavanja te dvojice svetaca nebeskih suzaštitnicima Europe (Ivan Pavao II., apostolsko pismo Egregiae virtutis (viri) [Sjajnih krjeposti muževi], 31. prosinca 1980.: proglašava ih „totius Europae apud Deum caelestes Compatronos“), našavši se tako u društvu sa sv. Benediktom, a kasnije su im pridružene sv. Brigita Švedska i sv. Terezija Benedikta od križa (Edith Sein). Osobno molim na nakanu da kao što je Edith Stein niknula kao zaštitnica u odnosu prema totalitarizmu nacizma, Alojzije Stepinac bude svetac zaštitnik Europe niknuo u odnosu prema totalitarizmu komunizma. Neobično je zanimljivo čitanje sadašnjega društvenog trenutka u kojemu se nalazi Europa u svjetlu tih pet života.

No, ti sveti apostoli i njihov rad upućuje na glagoljašku baštinu koja je osobito snažno živjela baš na području današnje Gospićko-senjske biskupije. Ne zaboravimo da su do polovine 16. stoljeća bile ovdje žive četiri biskupije sa sjedištima u: Senju, Krbavi, Modrušu i Otočcu; s dvadeset samostana, a tursku najezdu preživio je samo Senj do 1969.

No, ne zaboravimo da je samo u Hrvatskoj postojala mjesna Crkva rimskoga obreda koja nije rabila latinski jezik nego svoj narodni jezik i glagoljsko pismo. Senjska katedrala bila je jedina katedrala na svijetu gdje se bogoslužje Katoličke crkve slavilo na narodnome i to na hrvatskome jeziku, što je postalo pokazateljem i poticajem za cijelu Crkvu na Drugom vatikanskom koncilu da prihvati obnovu i glede liturgijskoga jezika.

d) Današnji datum i blagdan nosi i izravnu poveznicu s našom Nadbiskupijom. Naime, prije 27 godina biskup krčki Josip Bozanić (također biskupija dragocjene glagoljaške baštine) imenovan je zagrebačkim nadbiskupom (25. lipnja ove godine proslavio je 35. obljetnicu biskupstva), a od Zagrebačke nadbiskupije tada nastaju dvije nove biskupije: Varaždinska i Požeška.

e) Ne zaboravimo ni to da se nalazimo u kraju gdje je poginuo prvi hrvatski redarstvenih Josip Jović, što nas vraća na početak rata koji su srpski odmetnici, podupirani srbijanskim planovima, pokrenuli protiv slobode, mira, kulture i blagostanja Hrvatske. To nas upućuje na istinu da je ovdje i u naše vrijeme i ranije sjecište mnogih povijesnih događaja presudnih za hrvatsku domovinu.

Ovdje se i zemljopisno nalazimo nekako u središtu naše države (istočna granica i južna su otprilike jednako daleko, oko 350 km; a slična je udaljenost, oko 120 kilometara, od sjevera Istre do sjevera Međimurja).

I upravo je u toj jezgri predivan Božji dar ove ljepote koja može biti simbolom svega što doživljavamo lijepim i sve čemu želimo pridonijeti da bude lijepo.

f) I ja osobno pamtim današnji dan, jer sam na taj datum (bila je nedjelja) prije trideset i dvije godine (1992.) slavio svoju mladu misu.

g) Vjerujem da i vi u svome spomenu nosite nešto što vas vraća ili na današnji datum ili na početke srpnja neke godine. Svakako, nova poveznica s današnjim danom jesu i ove duhovne vježbe.

Molimo Gospodina da nam udijeli milost svoje blizine, opraštanja i novoga početka, kako bi u nama živjela njegova radost, da bismo dali hvalu za Radosnu vijest i bili bližnjima jezero Kristove prisutnosti.

Skrušimo se, pokajmo, ispovjedimo Krista svojim Spasiteljem

i molimo u svemu Očevo milosrđe i posebice milost našega obraćenja.

Homilija

Liturgijska čitanja:

Dj 13, 46-49; Ps 117, 1-2; Lk 10,1-9

1. Sveti Ćiril i Metod, nakon sjajne 'karijere' – koju je prvi ostvario u području filozofije, a drugi na političko-upravnome polju – odlučili su se na odlazak u samostan. Ipak, Bog ih ne ostavlja u samostanskome načinu života, nego ih poziva da budu navjestiteljima Radosne vijesti u Moravskoj.

Svoje su znanje, svoju osposobljenost pretočili u iznimno djelo, u pristup koji je stvorio jezičnu i kulturalnu cjelinu na temelju Svetoga pisma i liturgije. Njihov je motiv i pokretač bilo evanđelje, mudrost evanđelja. Konstantin, odnosno Ćiril, bio je znanstvenik koji se posebno bavio filologijom, jezikom, govorom, znajući koliko je baš to važno u novome zamahu evangelizacije.

Danas, dok tražimo nove putove evangelizacije, dok čeznemo za novim žarom, metodama za suvremenost, takav nam je pristup dragocjen, jer jezik nije samo skup riječi; riječi nisu samo spojeni glasovi. U dnu se nalazi srce, nadahnuća, vjerovanje, oduševljenja, cijeli splet koji zovemo kulturom.

Ćiril je došao na izvore Božje mudrosti, da bi gradio, da bi obogaćivao, da bi pučke običaje pročišćavao evanđeoskom istinom. Kada ih se zove nositeljima slavenske kulture, misli se ponajprije na razvoj od dodira s kršćanstvom. I s pravom možemo reći da kultura slavenskih naroda ima svoje korijenje u kršćanstvu. Lako se vidi da je tijekom stoljeća pretpostavka i jamstvo te kulture bila vjera u Isusa Krista, što je imalo odraza na cjelokupan društveni život, na novo društvo. Nisu odstupali od evanđeoskih načela. Morali su – osobito sv. Metod – trpjeti i nepravedne optužbe i poniženja. No, to je uvijek tako s evanđeljem. I tko god želi biti kršćanin s time mora računati, jer je to pravilo, a ne iznimka.

Polovinom 9. stoljeća događa se učvršćivanje novoga europskoga ustroja, jednim dijelom nakon, a drugim tijekom prihvaćanja kršćanstva, oblikujući društvo u dugome procesu susretanja rimske i nerimskih kultura. Paralelno s time rastu i napetosti između Istoka i Zapada koje će dovoditi do raznih podjela, a zatim i do loma i raskola. No, upravo u tome vremenu promatramo ovu dvojicu braće koji su s pomoću kršćanstva gradili mostove, najprije poljuljane, a zatim i srušene nekršćanskim interesima, otvarajući bolnu ranu u jedinstvu Crkve.

Bili su upoznati s važnošću identiteta, sa specifičnostima pojedinoga naroda, a jednako tako i s važnošću zajedničkoga krila Crkve i zajedničke vjere koja povezuje i počiva na zadnjemu temelju, bez kojega nije zamislivo niti jedno istinsko veliko djelo, jer takvo seže onkraj ljudskih razloga i zemaljskih planova.

Zato je važna današnja Božja riječ koja se pred nama otvara kao: zajedništvo koje nije isključivo; spremnost na suočavanje s poteškoćama i neuspjesima, u svijesti o vlastitoj slabosti koja je u Bogu jakost; blagost koja ne koristi nekršćanska sredstva; nenavezanost i sloboda od svega što sputava istinu; gorljivost i čežnja za dubinom.

Zbog toga su Kristovi učenici i učenice osjetljivi na sadržaje koji oblikuju kulturu, ali jednako tako ne usvajaju banalnosti, nego stresaju prašinu s nogu. Vjerujem da je ovdje Isus mislio na prašinu banalnosti, površnosti koja u našemu vremenu ima sve deblje naslage.

2. Vrijedno je izbližega promotriti danas darovano Evanđelje koje vam je ne samo poznato nego itekako blisko; Evanđelje domova i hoda; Evanđelje prijateljstva i slobode; Evanđelje radosti zbog Radosti; čežnje za najvećim i prepoznavanja malenosti.

Lijepo je rečeno: „Navjestitelj mora biti beskonačno malen; samo će tako navještaj biti beskonačno velik.“ (G. Vannucci)

U crkvenome životu, u brizi za svećenička i redovnička zvanja te ostale službe u zajednicama vjernika često se navodi Isusova rečenica iz Evanđelja koje smo čuli: „Žetva je velika, ali radnika malo.“

U toj rečenici težište se stavlja, očito jer ga tako čuju naše uši i naše srce, na riječ 'malo' – radnika je malo. Još i više: mi čujemo riječ 'premalo'; osjećamo nedostatak, nemogućnosti. Premalo je svećenika, redovnika, redovnica; premalo je vjeroučitelja, premalo je katolika, istinskih vjernika, zauzetih laika; premalo studenata, djece, premalo Hrvata, premalo…

No, Isus donosi Radosnu vijest koju, nažalost, prečujemo: Žetva je velika. Velika, neizmjerna. Ne bismo nipošto od Radosne vijesti o velikoj žetvi smjeli napraviti žalosnu vijest o premalo radnika. Isus nam daruje svoj pogled, čistoću oka koje vidi bogatstvo žetve i berbe. Tamo gdje mi vidimo prijetnju nepreglednih prostora nedostataka, pada brojnosti i pustoš, on vidi mogućnosti i plodove.

Odlučujuć je taj obrat. Tamo gdje su ljudi očekivali čupanje i uništavanje korova, on donosi dozrijevanje; tamo gdje prokazivalo udaljavanje Boga od čovjeka, on je postao čovjekom; tamo gdje mi osjećamo potrebu govoriti o udaljenosti ljudi od vjere, od Boga, Isus nas šalje govoriti: Približilo se kraljevstvo Božje.

U evanđeoskim prispodobama izmjenjuju se prizori o radu, podnošenju žege, obrađivanju polja, sjetvi i žetvi s raznim nijansama. Zato je dragocjeno vidjeti zrnje i plodove koje treba ubrati, na poljima kojima je prošao Sijač, a Sijač je naš Gospodin. Mi smo pozvani biti suradnici rasta i – ma koliko nas malo bilo – sudionici radosti žetve i berbe. Ona konačna pripada Gospodinu, ne nama.

3. Braćo i sestre, On nas šalje na put izgrađivanja kraljevstva, njegova rasta, snagom istoga Duha kojim su polja zasijana. Kako nas šalje, učenike nekada i nas danas?

Isus najprije naznačuje da ne idu sami, nego „dva po dva“, da imaju oslonac, razgovor, prijatelja; da žive blizinu te jedan drugomu budu utjeha i prisutnost onoga ognja kojim im je Gospodin zapalio srce, a kojemu trajno prijeti hladnoća. Šalje ih tako, jer: gdje su dvojica ili trojica u njegovo ime, tamo je i On. Dakle, ovdje dva nije zbroj jedan plus jedan, nego je početak zajedništva.

Šalje ih dva po dva, bez stvari i sredstava. To je djelomično ponavljanje onoga što je rekao u prethodnome poglavlju govori, kada šalje dvanaestoricu apostola.

Kaže im da ne uzimaju ništa na put, „ni štapa, ni torbe, ni kruha, ni srebra! I da niste imali više od dvije haljine!“ (Lk 9, 3) Kada netko gleda svećenike, osobito nas biskupe, kada se gleda naše liturgijsko slavlje, čini se da sve proturječi toj Isusovoj uputi: i štap i odjeća i vrijedni predmeti.

Ipak, ovdje je važno ne previdjeti razliku između slavlja i navjestiteljskoga hoda; slavlja, za koje u prispodobama Isus traži svečano, najljepše ruho, doličnost pripreme, i hoda, u kojemu sve treba odražavati slobodu, nenavezanost i nesebičnost.

4. Iza svake spomenute riječi o toj kršćanskoj slobodi u našoj se suvremenosti može pojaviti pitanje: Zar je moguće tako živjeti i raditi? Ili tihi prijekor: Isuse, pa to nije životno, niti je ostvarivo. I na ovome je mjestu važno ne prečuti Radosnu vijest. U tome se poslanju osjeća lakoća, neopterećenost, odvažnost, svježina, oduševljenje…

Osim toga, tamo gdje je zajedništvo i povezanost dvojice i više nas može se proći i zemljom vukova, s hrabrošću i povjerenjem; šaljem vas kao ovce među vukove koji su možda brojniji ali ne i jači, koji mogu ugristi i raniti; povrijediti, ali koji ne pobijediti; neće uništiti život niti prevladati, jer nam je darovan Božji Duh.

Šaljem vas kao ovce, bez očnjaka i kandži, ali ne u ralje i mučeništvo, nego da gledate svijet u drugome svjetlu, da otvorite prolaz prema toplijemu zajedničkom domu slobode i ljubavi. Životna polja nose i plodove nasilja koje je proživio i sam Isus prolivši krv iz probodenoga Srca. Ali baš to njegovim učenicima daje vidjeti svijet kao čudo mira i vedrine: žetva je velika, a radnika malo.

5. Gospodinove se oči cakle zbog dobroga žita kojim obiluju polja života: to su ljudi vjerni svojemu poslanju, oduševljeni; ljudi široka srca i riječi, velikodušni i odani u Kristovoj slobodi i sreći.

Gdje se bojimo pustoši pustinje, on vidi životno bogatstvo, ili, kako je zapisao jedan propovjednik: On vidi ljude „koji više ne znaju hodati, ali su naučili letjeti“ (E. Ronchi).

Isus ne šalje svoje učenike da bi intonirali tužaljke nad dalekim, nedostižnim svijetom, nego da navijeste obrat: približilo se Kraljevstvo Božje. A riječi koje povjerava svojim učenicima jednostavne su: mir kući ovoj, Bog je blizu. To su izravne riječi, od srca k srcu. Često se čuje tužaljka da se svijet udaljio od Boga! A Isus umjesto toga govori i nama povjerava taj govor: Bog se približio i čeka da mu otvoriš.

6. I na kraju slika radosnoga i moćnog predanja. Plitvice su predivna zbilja koja zaslužuje jednu cijelu duhovnu obnovu. Rado bih o njima napisao tekst razmatranja u koji bih stavio divljenje obilju, poniznost koja postaje hvalospjevom 'Veliča'.

Ime Plitvicama dolazi od 'pličine', od 'plićaka', 'plitvaka'. Te malene plitke zdjele nastaju tako da ista rijeka rađa i prenosi svoju životnost, ljepotu i snagu u drugu pliticu, spuštajuć je, ponizno zadržavajući koliko je potrebno i – rađajući višak – daruje ga drugima.

To je slika koju su preuzeli kipari, arhitekti, urbanisti, osobito u renesansi i baroku gradeći fontane. Predivna slika tradicije koja je životna, odgoja i obrazovanja koji pokazuje kako se s naraštaja u naraštaj prenosi dar života, svježina, ostavljajući za sobom raznolikost biljaka i životinja, i tražeći dalje svoj tok i utok.

U tome duhu završavam svojim prijevodom poezije koju je – gledajući stupnjevitu rimsku fontanu u parku koji je i meni bio bliz tijekom studija u Rimu, u Villa Borghese – napisao Rainer Maria Rilke. Prijevod je iz zadnje godine moga 'rimovanja', odnosno u godini povratka u Zagreb 1996.:

Dvije voden-zdjele, jedna ponad druge

iz staroga kruga mramornoga ruba

silaze vodom iz vodenaste duge

k šutljivoj vodi, gdje nastala je stuba;

pokazujući rane na izdubenu dlanu

nebo što se stidno zelenilom stvara

onomu koj' šapće mûkom odgovara

k'o nepoznat predmet odbačen u stranu;

ponovno mirno, u predivnoj zdjeli

bez imalo tuge k drugoj se šireć

kao krug od kruga – kao kapī pruga –

ponekad se spuštajuć' na tlo mahovine,