Časopis i kolumne

Ponovnim čitanjem Malog princa uvijek iznova pronalazimo nadahnuće i tragove mudrosti vezane za odnose, prijateljstvo i ljubav koje možemo prisloniti i uz vlastito iskustvo.

„To znači stvoriti veze…“ rečenica je koju lisica izgovara malom princu kada mu objašnjava što znači pripitomiti ili, jednostavno, u nekome pronaći prijatelja. Stvaranje ovakvih veza nije vezanje koje oduzima slobodu, nego odnos koji nam, naprotiv, omogućuje da budemo slobodniji i da budemo više ono što jesmo pred nekim. Posve je neobvezujuće, a opet uzajamno, pri čemu se njegova kvaliteta i dubina mjere recipročnošću. Stvaranje takvih veza proces je koji zahtijeva djelovanje, a ono podrazumijeva ulaganje vremena. Vrijeme života koje imamo vrlo je ograničeno. Obično ga rasipamo nesvjesno, ali kada osvijestimo njegovu potrošnost, onda kada ga ulažemo u odnos,  u drugoga, shvaćamo da dajemo od sebe nešto nepovratno. Stvaranje bliskosti je zato proces koji nas košta.

Danas, kada sve činimo na brzinu i gotovo profesionalno sklapamo većinu odnosa, ulagati u odnose koji nas na neki način troše da bi postojali čini se nerazborito.

No vrijednost prijateljstva, na kojem počivaju, u nekoj mjeri, gotovo svi drugi međuljudski odnosi, ipak se nameće kao nešto u što redovito ulažemo. Prijateljstvo se rađa iz strpljenja, ponavljanja radnji i aktivnosti, novosti i iznenađenja. Ono je prostor neformalne blizine koja uključuje zajedničke rituale: kave u isto vrijeme, interne šale, omiljenu hranu, smislene razgovore, dogovorene susrete i putovanja.

Najpoznatiji citat iz Malog princa jest da je bitno očima nevidljivo. Stoga prijateljstvo, ali i ljubav koja je jedno od njegovih obilježja, prakticiraju se na vidljiv način, ali rastu u onom nevidljivom. Darujemo vrijeme, povjerenje i spremni smo se otvoriti i biti ranjivi.

Prijateljstvo zapravo zahtijeva hrabrost i odvažnost. Drugi nas odnosi često drže u zajednici formalnim, biološkim ili društvenim vezama. To su prirodni i društveni osigurači stabilnosti. Prijateljstvo je drugačije. Ono je izloženo upravo zato što nije zajamčeno. Može biti prisutno i unutar formalnih odnosa, ali se nikada ne može svesti samo na njih. Zato prijateljstvo traži i želi stabilnost, a po prirodi ju nema zagarantiranu. Uvijek se može okončati, čak i bez da se zadovolji pravednost. Zato prijateljstvo od nas traži odgovornost, ali traži je i od drugoga. Ovdje se pojavljuje i jedan paradoks: odgovornost je dio te izloženosti jer nikada ne možemo biti sigurni da će drugi preuzeti svoju stranu odnosa i stati iza svojih riječi i djela.

Prijateljstvo je, kako izgleda, vrlo izazovno i riskantno. Možda je ponekad i nerazumno, jer nas traži tamo gdje bismo najradije ostali zaštićeni. Ipak, iza toga stoje razlozi koje je teško objasniti. Osim da na kraju ipak vrijedi. Prijateljstvo ne dodaje samo novo iskustvo, nego mijenja značenje onoga što smo već znali. Ono što nam je prije bilo obično, nakon susreta s drugim postaje znak, sjećanje i ostavlja trag na srcu. Zato lisici žito više nikad neće biti samo žito.

„Za mene žito ne predstavlja ništa. Žitna polja ne podsjećaju me ni na što. A to je žalosno! Ali ti imaš kosu boje zlata. Bit će divno kada me pripitomiš! Žito, koje je pozlaćeno, podsjećat će me na tebe. I ja ću voljeti šum vjetra u žitu…”



Antoine de Saint-Exupéry, Mali princ, prev. Maja Zorica Vukušić, Profil knjiga, 2022.
 

 
Nataša Čurić