Časopis i kolumne

Razmišljanje uz Sve svete i Dušni dan: smrt prekida izgovore, djeluj dok možeš.

Model djelovanja svakog od nas treba biti Isusov primjer kad pere noge učenicima (Iv 13,5), iako zna da mu je kraj ovozemaljskog života blizu. On služi sada i ovdje. Snaga poslanja jača je od osobnih potreba. Isus koristi vodu, prva materija iz izvješća o stvaranju (Post 1,2), i njome ispire čovjeka. Osim čišćenja, tim činom Krist čovjeka na poseban način pridružuje sebi. Čovjek, koji je sakramentom krštenja postao Božje dijete, sada dobiva jasnije poslanje: služenje iz ljubavi.

Isti medij, voda, ubrzo se javlja u novom kontekstu: Pilat pere ruke (Mt 27,24) i tako bježi od odgovornosti. Odabire vlastitu sigurnost i mir kako ne bi djelovao i kako ne bi služio najvećem Dobru. Pokazuje kako ona ista praiskonska materija, nad kojom Bog stvara, u krivim rukama može postati sredstvo odvajanja i osude.

Pilat svojim činom želi pokazati da ne odabire stranu, ali tko ne odabere stranu dok se događa nepravda već ju je odabrao: protiv pravednosti i Božje volje. Naše djelovanje ne može biti neutralno. Ili pereš noge ili pereš ruke. Nijedna svetost nije postignuta nedjelovanjem i ogradama, nego u potpunom predanju i služenju. Iako život nije crno-bijel, u trenucima nepravde ključni izbori često jesu: ili činimo kako je Krist činio ili zapravo ne činimo ništa.

Kada perem noge drugome, saginjem se i dotičem tuđu stvarnost. To znači: nahraniti gladne, utješiti usamljene, posjetiti bolesne, oprostiti bližnjemu i podnositi iz ljubavi. A možda su najteža upravo djela svakodnevice: izvršiti dužnosti bez automatizma, predano i s ljubavlju. Činiti ono za što smo i pozvani - nositi bremena jedni drugima (Gal 6,2) i one koji su nam poslani ne ostaviti same.

Perući ruke, držim se iznad situacije. Tada mi sve izgleda pravedno, ali samo zato što sam daleko od pozicije iz koje uopće mogu vidjeti nepravdu. Najopasnije pranje ruku ono je umotano u pobožne razloge: da se ne zamjerim, da se “žrtvujem”, da ne narušim mir, da se prvo ja učvrstim, da su “ovo moje dužnosti”. Tada, pod izlikom da čuvam Kristovo ime, zapravo čuvam jedino svoje. Tako najveća pobožnost bez djela postaje obično pranje ruku.

Možda si jučer prao ruke, ali još danas stigneš oprati noge: nazovi zaboravljenog, pomozi potrebitom ili oprosti onome tko te povrijedio.
Smrt prekida izgovore, ali Krist prekida smrt, zato posljednju riječ u tvom životu neka uvijek ima ljubav. Dok imaš vremena.