Časopis i kolumne

 
Ovaj svijet je samo poligon za trpljenje, sve lijepo je sumnjivo, radost je opasna, a mir je tek nagrada poslije smrti.
Oh, kakvih propovjednika krive slike o Bogu!

Isus nam nije ostavio program ogorčenosti, ozbiljnih lica samodizajniranih paćenika. Njegova oporuka je mir sada: „Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem” (Iv 14,27). Ako si miran, što te onda priječi da budeš radostan? Mir nije samo odsustvo sukoba i prividna bonaca, nego smisao koji dolazi iznutra i koji ti nitko ne može oduzeti. Već sada i ovdje. Da je Isus želio čovjeka izvući iz svijeta, ne bi došao u njega. Radost Kristova je dolazak Boga u tvoju stvarnost. Ako je Bog prisutan u toj stvarnosti, zar je ijedno drugo stanje opcija?

Pravi vjernik nije onaj koji uspješno prolazi fazama „odrastanja” u kojima je normalno da radost blijedi jer eto, kršćanski život je trening odricanja, umjesto obećanja Kraljevstva koje već dolazi među nas. Ako to zaboravimo, a brzo zaboravljamo, lako upadnemo u logiku: „Sad se stisni, poslije ćeš živjeti; odričem se danas onog što me raduje, za neko bolje sutra,” koje možda nikad ni neće doći. Ali kršćanstvo nije prezir prema stvarnosti. Stvarnost je takva kakva jest, gorka i ranjena grijehom, ali Bog ju nije napustio. Ne moramo izmišljati nikakve bespldne žrtvice kojima se tješimo kako vršimo Božju volju. Život uvijek dođe po svoje i prave žrtve ćeš podnijeti, nitko te neće pitati želiš li. A ti ćeš ih podnositi i nećeš se slomiti. Naprotiv, u njima ćeš vidjeti kako jaram može biti sladak i breme lako (usp. Mt 11,30).

Zato Kraljevstvo Božje ne raste u zamišljenom „sutra” nego među nama sada: u našim borbenim odnosima, u istini koja se ne može izglasati, u praštanju koje nas ulovi nespremne, u radu u kojem činimo nešto novo, u služenju koje, na kraju, nitko ne vidi. I tu se vidi kako jezik zna prevariti. Ono što činimo iz ljubavi često zovemo „žrtvom”, a zapravo je najobičniji čin ljubavi. Pa zar majka, kad usred noći hrani svoje dijete, ljubi ga i mazi, govori: evo ja se sada žrtvujem? Takva djela, zapravo, zbog siromaštva jezika i njihovog značaja, opisujemo slikom žrtve koja je sama po sebi nedostatna da bi opisala bilo koje djelo ljubavi.
 
Korizma kao korekcija krive slike Boga
Korizma nije poziv na prihvaćanje stanja odbačenosti, nevoljenosti, trpljenja, neizbježnosti… Ona je poziv na odbacivanje onog što nam oduzima radost, usprkos svemu navedenom. Isus čak i post stavlja u okvir koji isključuje demonstrativnu tmurnost: „I kad postite, ne budite smrknuti kao licemjeri” (Mt 6,16). To ne znači da je korizma „think positive”, odnosno, misli dobro pa će biti dobro.
Korizma podsjeća da čovjek treba Boga i podsjeća da grijeh nije samo crno-bijeli popis dobrih i loših poteza. Grijeh je odmicanje od Božje ljubavi, udaljavanje tvog srca, uma i volje od izvora života, a u stvarnosti odmicanje čovjeka od brata i prijatelja. Nije ovo nekakvo samopopravljanje, nego vraćanje na postavke: pogled prema Bogu, post jer upravljam sobom, milostinja jer se ne vežem ni za što što mi se može oduzeti. Nagrada je velika.
 
Tu se vidi razlika između „žrtve” koja hrani ego, ili je posljedica ega, i žrtve koja rađa radost. Prva traži osjećaj kontrole i moralne nadmoći. Druga samo čisti prostor da Bog bude Bog u mom životu, a ja samo čovjek koji prima i daje dalje.
 
Zašto križ može biti radost i kad je težak (da je lagan, ne bi ga ni zvali križem)
Rečenica „križ mora biti radost” zvuči provokativno ako radost shvatim kao ugodu, kao da nam je uvijek lijepo. Križ ostaje težak jer mu je to u prirodi, ali radost ne dolazi iz boli, pa nismo mazohisti. Pametno je ponavljati mantru „na to ne mogu utjecati, trebam prihvatiti” kad nemamo ideje, ali ovaj život nije tek niz fatalnih događaja. Život je i niz rješenja koja Bog ostavlja kao cvijeće pokraj puta.
Kad se kršćanska zrelost stalno opisuje jezikom „prežaliti”, „reći ne”, „gubiti”, radost se implicitno prikazuje kao djetinjasta ili opasna, umjesto kao plod zajedništva s Kristom među ljudima. Stvara se dojam da Bog traži trpljenje kao dokaz vjernosti, a ne da spašava i daje mir već sada. Pa onda i „preostaje moliti” postaje posljednji krik očajnika: evo molitve kao konačnog rješenja jer ne možemo ništa. Pa nije molitva zakrpa na poderane hlače. Molitva lako postane niz riječi i pokreta, a ne odnos s Bogom. Kakav je to odnos ljubavi koji je tek posljednja opcija?
Ovo ne briše muku. Iskusni radosnici ovog svijeta su često među najvećim paćenicima. Ali to neki prolaznik, koji promatra izvana, nikad ne bi rekao da je tako. Zato se mani samosažaljenja i budi vjeran ljubavi kad je najskuplja i čini se da ti uzima sve. Tu se rađa radost koja nije „ustati na pravu nogu”, nego plod: mir, jasnoća, otpornost i sloboda od tiranije vlastitih želja i strahova. Onda smo kao robovi u trupovima galija koji uz pucanj biča i bubanj, veslajući pjevaju pjesme o ljubavi i slobodi.
Ta naša radost dolazi iz smisla i punine bez obzira na okolnosti. Isus svoje riječi povezuje s puninom radosti: „To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna” (Iv 15,11).
 
Zato danas može biti dobar dan.