Časopis i kolumne

 
U zatišju nakon Drugoga vatikanskog koncila, kada se Crkva pitala na koji način djelovati, papa Pavao VI. ponudio je zanimljivo promišljanje. U apostolskoj pobudnici Evangelii nuntiandi, zapisao je kako će suvremeni čovjek radije slušati svjedoke nego učitelje, a učitelje samo u koliko su i oni svjedoci. Vjeroučitelji, složit ćete se: da bi oni koji su nam povjereni povjerovali Bogu, najprije trebaju vjerovati nama. S druge strane, da bi vjerovali nama potrebna je autentičnost i umijeće spuštanja na njihovu razinu.
 
Više nego ikada potrebna nam je nova evangelizacija. O njoj čitamo u mnogim crkvenim dokumentima, no na tren zadržimo se na izjavama pojedinih Petrovih nasljednika. “Započela je nova evangelizacija, koja kao da je novi navještaj, iako je u stvarnosti isti kao i uvijek”, rekao je Ivan Pavao II. prigodom posjete Poljskoj, sada već davne 1979. Papa Benedikt XVI. nastavio se na izjave svog prethodnika kada je u motupropriju Ubicumque et semper zapisao: “Samo ponovna evangelizacija može osigurati rast jasne i duboke vjere.” Čini mi se da se može nadodati i ovo - može se mijenjati način prenošenja vjere, ali ne i sama vjera, ne i njen temelj.
 
I eto nas do pravog izazova. Do suočavanja s vlastitom nemoći i, ponekad, ograničenošću pred izazovima školskih učionica i hodnika, ali ne zavaravajmo se - i zbornica. Suvremeni čovjek, a onda i dijete, učenik, svaki onaj nama povjereni izgubio je onu biblijsku realnost i biblijski pogled na svijet. Učenicima je postalo gotovo nemoguće govoriti u prispodobama, a još izazovnije koristiti slike kojima se Isus služio. Ovce, pastiri, drahme, trgovina… sve je to nekako zamijenjeno tehnološkim, emocionalnim i iskustvom “odmah i sada.”
 
U želji da Radosna vijest dopre do svakog učenika i svakog kolege te u traženju načina za to potrebno je biti u kontinuitetu s tradicijom, predajom, ali i sakramentalnim načinom života. Potrebno je ne samo pripremati se za nastavu kroz udžbenike i razna pomagala, već iščitavati crkvene dokumente; pratiti najnovije enciklike i biti prisutan čak i u onome u čemu žive naši učenici.
 
Ne smijemo s uma smetnuti Istinu. Ne smijemo je iskrivljavati i prilagođavati onome što mi trenutno živimo, pogotovo ako se nalazimo u stanju grijeha. Naravno, nismo izuzeti od toga. Nismo povlašteni time što smo vjeroučitelji niti smo veći od samog Učitelja. Baš naprotiv, što smo više u kontaktu s Učiteljem, tim više i bivamo učenici, a onda i vjeroučitelji.
 
Ne sami za sebe i sami od sebe, već poslani u ime Crkve. S mandatom, ne u vlastito ime, već u ime Crkve koja nas šalje. A ako nismo u kontaktu s njom i njenim učenjem, što ćemo drugo naučavati nego sami sebe? I tako, izazov naviještanja koji je sam po sebi često otežavajuć, dodatno može biti otežan našom nepripremljenošću bitnim i opterećenošću nebitnim.
 
Slušajmo Crkvu i ono što nam govori. Ne hodajmo bez nje. I najbitnije - tražimo one koji vape i koji su potrebni Radosne vijesti.