Ovih dana svjedočimo zapetljanoj i neugodnoj situaciji koja se intenzivno događa posljednje godine u odgojno-obrazovnom sustavu vezano uz ponašanje učenika, roditelja, škole i školskih vlasti te aktivnosti koje su od odgovornih (ne)poduzete u svrhu otklanjanja poteškoća.
Iščitavajući različite portale i izjave sudionika događaja čini se kao da tražimo glavnog krivca, pa zatim zauzimamo stranu i uz pomoć povoljnih i subjektivnih argumenata učvršćujemo svoj stav i etiketiramo drugoga i drugačije. Teško nam se distancirati od subjektivnih interpretacija, a svima nama nedostaje iscrpno poznavanje konteksta i okolnosti za dublje iščitavanje stvarnosti.
Pored izmijenjenih društvenih uvjeta života mijenjaju se i otežani su i uvjeti profesionalnog konteksta učiteljskoga rada. Raznovrsne promjene suvremenog društva stavljaju odgojno-obrazovne ustanove u poziciju reakcije u vidu razumijevanja trendova koji se događaju u svijetu. Tako Bijeli dokument o hrvatskom razvoju (2011.) potvrđuje važnost odgoja i obrazovanja kao bitan doprinos društvenome razvoju kojemu je konačna svrha unaprjeđenje kvalitete života. Promjene u društvu reflektiraju se na promjene u obrazovanju. Kao da zaboravljamo da škola, učitelji, učenici i roditelji nisu u istim društvenim uvjetima nekada i danas. Ne možemo očekivati da sve bude po starom; rigidno i strogo određena uloga škole, učitelja, učenika i roditelja. Iz današnje se perspektive čini kao da su u prijašnjim vremenima svi živjeli u nekoj zoni sigurnosti, dok se danas u učiteljskoj praksi čuje kako nije jednostavno raditi s učenicima te da ima sve više zahtjevnih situacija koje traže stalnu učiteljsku pozornost i osviještenost. Ova slika prikazuje važan kontekst u kojemu se odvija odgojno-obrazovni proces. Sve se čini pomalo nesigurnim i nepredvidivim. Nesigurnost i nepredvidivost postaju realna i složena obilježja učiteljske prakse.
Učiteljsko zvanje i praksa odvijaju se u otežanim uvjetima, kao što su odvijanje nastavnoga sata jedan za drugim u različitim razredima, vrlo kratko vrijeme za odmor, nemogućnost da se nastavnik „zaustavi“ u razgovoru s učenicima, nedovoljno vrijeme za osvješćivanje svih aktivnosti i interakcija koje se odvijaju tijekom nastavnoga sata, nemogućnost trenutnoga emotivnog odmaka od nastavnih sadržaja i komunikacije, vođenje razreda s naglaskom na stvaranje radnog ozračja, upravljanje dinamikom odnosa, poznavanje, razumijevanje i usmjeravanje učenika s određenim intelektualnim, psihičkim, emocionalnim i socijalnim poteškoćama.
Nažalost, izvjesna nesigurnost postaje vidljiva u svim aspektima ljudskog života i djelovanja. Većina se ne snalazi u nesigurnosti i najradije bi voljeli da netko drugi odredi protokole, pravila i način djelovanja. Neovisno o kojem nastavnom predmetu je riječ, nitko nije izuzet od svakodnevnih problemskih situacija i nezadovoljstva koja one mogu uzrokovati.
Ovaj nepoželjni primjer može biti primjer za učenje („kada bi se dogodilo“), možda u zbornici ili aktivima gdje se u suradnji s drugim stručnjacima-kolegama otvoreno, strukturirano i kolaborativno suočava, promišlja, aktivno i svjesno djeluje, a sigurno i utječe na povećanje vlastitog osjećaja zadovoljstva koji je nužan za daljnje bavljenje strukom. U suradnji s drugima (znati živjeti) interakcijom i povjerenjem može se stjecati li su-stjecati dublje uvide u vlastita ograničenja i ponašanja te podrškom drugih osvješćivati zbunjujuće i nepredvidive situacije.
Kolikogod je trenutna situacija teška, važno je znati za sve buduće školske neprihvatljive scenarije da se situacije/problemi ne smiju stavljati pod tepih: njima se pravovremeno trebamo baviti, o njima pričati, razmišljati o procesima koji su doveli do krize i imenovati poteškoće te se u suradnji i podršci drugih nositi s teškim situacijama, djelotvornije se suočavati sa stresom i raditi na otklanjanju i rješavanju poteškoća.
Termin cjeloživotnog učenja podudara se s kršćanskom antropologijom koja čovjeka definira kao sliku Božju, biće s potencijalom i mogućnostima samoostvarenja koje se ispunja tijekom cijeloga života; biće koje je u neprestanom procesu postajanja. U stvorenom i postojećem kontekstu čovjek susreće različite impulse koji mu daju priliku za nove spoznaje, nova učenja, nadilaženje samoga sebe.
Riječ učitelj u svom korijenu sadrži i riječ učenje. Učenje predstavlja svaku promjenu u ponašanju koja se javlja kao rezultat iskustva i refleksije onoga što smo naučili i kako smo došli do promjene (Papworth, 2003.). Tako i učenik, a i svi njegovi vršnjaci učenici, trebaju i imaju priliku i pravo na kontinuirano samoostvarenje.
________
Papworth, R. (2003). The Reflective Practitioner, helpp.hull-college.ac.uk/uploads/…/reflection.pp.
