Danijel Deverić: Vrijeme pripada Gospodinu
Oduvijek me fasciniralo pitanje vremena, a osobito njegove mističnosti, tajnovitosti i neuhvatljivosti. Vremenske i prostorne dimenzije jesu kategorije koje mi ljudi iskustveno proživljavamo i u tim dimenzijama spoznajemo različita ljudska iskustva. Određeni doživljaji vremena i prostora mogu biti različiti od osobe do osobe, zbog vlastite subjektivnosti kojom vrijeme i prostor doživljavamo drugačije na što mogu utjecati mnoga naša različita iskustva, iščekivanja, unutarnja raspoloženja, ograničenja, uvjetovanosti, okolnosti, različite situacije, mogućnosti, različiti načini života, navike i općenito pristupi životu. Danas se ljudi često žale na nedostatak vremena pored svih mogućih tehnoloških sredstava i izuma koji doprinose našoj brzini, da u što kraćem vremenu obavimo određeni posao kako bismo si „oslobodili vrijeme“. U odnosu na neka prijašnja vremena razvijeniji su i brži načini putovanja, razvijenija su prijevozna sredstva, brže su razmjene informacija, brža je komunikacija, strojevi u mnogočemu zamjenjuju ljudski rad, sve mogućnosti da budemo brži nam idu u prilog, ali paradoks je današnjeg vremena u tome da vremena imamo sve manje. Veliko je umijeće uhvatiti svoj ritam koji je jako važan da ne bismo trčali za vremenom ili zaostajali. U jednom tekstu vlč. Odilon-Gbenoukpo Singbo koji je iz Benina pišući o nedostatku vremena suvremenog čovjeka svjedoči kako u Africi ljudi drugačije doživljavaju vrijeme od nas Europljana i zato tamo kažu: Europljani imaju sat, a mi imamo vremena.“ Stoga kažemo da postoji „naše“ subjektivno vrijeme i neutralno , tj. objektivno vrijeme. No, odnos prema vremenu odgovorna je i ozbiljna stvar. Pokušati ne propustiti priliku, stići na vrijeme na neko odredište, stići napraviti nešto u određenom vremenu, poštivati rokove, planirati, krenuti na vrijeme, biti točan i doći „na vrijeme“ te ispoštovati dogovor, kvalitetno ispuniti vrijeme, posvetiti nekome ili nečemu svoje vrijeme itd…od nas traži odgovornost. Bitno je shvatiti vrijeme kao dar i mogućnost. Vrijeme je sveto.
Pitanje vremena jedno je od temeljnih pitanja filozofije, odnosno metafizike, a također i fizike. Vrijeme, a osobito vječnost koja dokida svako vrijeme i prostor, a time i svako trajanje i protežnost nama će ljudima uvijek biti određena tajna i zagonetka. Tako Sveti Augustin čije su misli i djela u mnogočemu prožela zapadnu filozofiju i kršćansku teologiju razmišlja: „Što je vrijeme? Ako me nitko ne pita, znam. Ako me netko pita i ja mu želim protumačiti, ne znam.“ Nameću se tolika pitanja poput: Što je vrijeme? Što je vječnost? Je li vrijeme uvjetovano kretnjom, događajima? Može li postojati vrijeme, ako nema kretnje? Ili su vrijeme i kretnja jedno? Teče li vrijeme ili mi? Leti li vrijeme ili mi letimo za vremenom? Može li postojati prostor bez vremena? Kako je moguće da i vrijeme i vječnost zajedno egzistiraju? Je li vrijeme samo ranjena vječnost ili njena manjkavost? Koji je smisao vremena. Možda će i ovo moje promišljanje, nekome tko je za to odvojio malo vremena potaknuti na daljnje promišljanje i poslužiti poput odskočne daske za skok u bazen, a u ovom slučaju ocean daljnjih pitanja i misli o vremenu. Promišljanje ograničavam na vid kršćanskog praktičnog odnosa prema vremenu kao daru kojega smo od Boga primili i našoj odgovornosti naspram toga dara.
Promišljanje usmjerujem na filozofski i teološki pristup vremenu kojeg nam Bog daruje i našem odnosu prema vremenu. Na prvim stranicama Svetog pisma čitamo tekst prvog izvještaja o stvaranju u Knjizi Postanka koji započinje prvim retkom: „U početku (vrijeme) stvori Bog nebo (prostor) i zemlju (materija)“ (Post 1,1) što se teološki može tumačiti kao početak vremena, prostora i materije u samom činu kojeg Bog stvara „ni iz čega“. Bog za razliku od svega stvorenoga jest oduvijek i dovijeka. Nema početka. Iako ćemo za Boga reći da je alfa i omega, početak i svršetak. Vrijeme je dakle Božje, a Bog je izvan vremena. Nije postojalo vrijeme u kojem ga nije bilo jer Bog je nužno biće, a mi ljudi tek smo nenužna, kontingentna bića. Bilo je i vremena kada nas nije bilo. Dakle, imamo svoj početak u vremenu. I to vrijeme u odnosu na nas dijelimo trojstveno na prošlost, sadašnjost i budućnost dok Bog jednostavno uvijek jest. Njegova bit je egzistencija, postojanje. I kao takav se Bog čovjeku objavio u ovoj povijesti spasenja kao Jahve, onaj koji jest, aktivno prisutan Bog i to ime označava njegovu stalnost i vječnu prisutnost. On je izvan i iznad vremena, vječni „sad“. Nije bio, niti će biti već naprosto jest. Zato vrijeme prihvaćamo kao milosni dar Božji. A ako nam ga Bog daruje, onda ga daruje iz nekog razloga. U tom darovanom vremenu čovjek može spoznavati sebe, raditi na sebi i ostvarivati se i usavršavati: „ Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski (Mt 5,48). Kao što nam evanđelist Luka piše kako je Isus kao pravi Bog i pravi čovjek trebao vrijeme za rast: ''A Isus 'napredovaše u mudrosti, dobi' i milosti 'kod Boga i ljudi.'" (Lk 2:52) i mi smo pozvani na samoostvarenje. Bog nam nije darovao različite talente i mogućnosti da ne bismo imali vremena za njih, već nam je darovao i dovoljno vremena da ih razvijamo.
Za kršćane je odgovoran odnos prema vremenu dužnost i zadaća. Svjesnost da je Bog Gospodar vremena i prostora i da vrijeme pripada Njemu kod kršćanina će pobuditi stav zahvalnosti prema Gospodu. Različiti su doživljaji vremena, no za kršćane vrijeme mora biti Kairos - milosni dar Božji i zadaća da to vrijeme ispunimo smislom i različitim mogućnostima na koje nas Bog poziva. Svoje vrijeme treba darovati Bogu. To vrijeme zato doživljavamo linearnim ili spiralnim jer se u njemu uzdižemo k Božjem savršenstvu. Sveti papa Ivan Pavao II. jednom je prilikom to ovako sročio: „Moramo voditi računa o tomu kako koristimo vrijeme koje imamo na raspolaganju.“ Tako je kršćanin pozvan vrijeme obogatiti svojim talentima, tragati za mogućnostima ispunjenja vremena, osmišljavati vrijeme i kvalitetno ga koristiti. Današnji, suvremeni svijet teško boluje od nedostatka vremena. To iskustvo nedostatka vremena nekako svi proživljavamo. Je li to dijagnoza suvremenog društva koje vrijeme ne doživljava kao nešto Bogom dano i sveto već ga ispunjava svim i svačim te ga zarobljava i guši nebitnim, zbog čega mu nedostaje vrijeme za bitno, a kamo li Bitak? U tom suvremenom, pluralističkom i sve više sekulariziranom svijetu kršćani se ne bi smjeli utopiti u stalnu užurbanost i trku s vremenom, a kamo li prihvaćati onaj narativ o tome da je vrijeme novac. Za kršćanina vrijeme jest bogatstvo. Ne u ekonomskom smislu, ekonomskoj računici. Iako je vrijeme posvećeno radu i zaradi također važno, ono prvenstveno mora služiti osobnom razvitku i duhovnom rastu u kontekstu onog Kristovog poziva „Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se.“ (Mt 6, 33-34) Stoga postoji specifično „kršćanski pogled na vrijeme“. Ovozemaljsko vrijeme od nas zahtijeva veliko povjerenje u Boga.
„Sad“ je vrijeme koje je najrealnije. Opasnost pretjeranog življenja u prošlosti čovjeka može zarobiti depresijom, kao što pretjerana briga za budućnost i strah od nesigurnosti čovjeka može odvesti u anksioznost. Ni jednog ni drugog vremena nema. Prošlost je već prošla, a budućnost nije došla, no sadašnjost je ono što živimo i koja može na neki način kreirati i utjecati na budućnost. Također naš odnos prema budućnosti, na kraju krajeva i naš odnos prema konačnom cilju, eshatonu uvelike će utjecati na našu sadašnjost. Naš cilj kojeg želimo postići odrediti će vrijeme koje je pred nama, oblikovati ga i usmjeriti prema postignuću, odnosno ostvarenju cilja. Uzeo bih jedan sportski primjer. Ako sam hrvač i želim postići dobar rezultat ili osvojiti primjerice hrvački turnir, taj će me odnos i pogled prema cilju oblikovati. Sigurno ću svoju sadašnjost koja ujedno prethodi ostvarenju budućeg cilja, tom cilju podrediti kako bih turnir osvojio. Mjesecima ću raditi na poboljšanju svih aspekata kondicijske pripreme, utreniranosti specifičnih hrvačkih vježbi i vještina te ću maksimalno svoje vrijeme posvetiti što boljoj tehničkoj i taktičkoj pripremljenosti i raznovrsnosti. Također ću vježbati stegu i paziti na pravilan način prehrane, vježbanja i odmora. Odnos prema tom cilju od mene bi zahtijevao mnogo odricanja. Zato je vrlo bitno kakve ciljeve biramo. Zato je potrebno postavljati ispravne ideale. Tako će i naš odnos prema smrti na isti način u mnogočemu definirati naš život. Ako je naš pogled na konačni cilj i smisao života kršćanski, pun nade i vjere u život vječni i ako težimo za postignućem života vječnog s Bogom, onda ćemo i naš život podrediti tome cilju u svoj svojoj slobodi. Tada ćemo i vrijeme koje imamo prema tom konačnom cilju usmjeravati i smisleno ga proživljavati. Također je kršćanski nadati se boljoj budućnosti jer će nam lakše biti boriti se s teškoćama sadašnjosti. Na kraju krajeva „Bog sve okreće na dobro onima koji ga ljube“ (Rim 8, 28).
Prvi su kršćani i Crkveni oci koristili takve slike i metafore kako bi opisali kršćanski život. Primjerice Pavlove poslanice navode takav primjer, posebno 1. poslanica Korinčanima 9, 24-26: „Ne znate li: trkači u trkalištu svi doduše trče, ali jedan prima nagradu? Tako trčite da dobijete. Svaki natjecatelj sve moguće izdržava; oni da dobiju raspadljiv vijenac, mi neraspadljiv. Ja dakle tako trčim - ne kao besciljno…“ Crkveni oci, poput sv. Ivana Zlatoustog, sv. Augustina i sv. Grgura Velikog na taj način govore o posebnosti kršćanskog života kojeg uspoređuju s duhovnom utrkom koja zahtijeva trud, stegu, disciplinu i ustrajnost, a vijenac slave simbolizira nagradu, vječni život kojeg Bog daje na kraju vremena onima koji ostaju vjerni. Naglasak su naravno stavljali na duhovnu borbu, odricanje od grijeha, molitvu i razvijanje kreposti, odnosno na vrijeme koje mora biti usmjereno prema vrednotama i ispunjeno vrednotama i smislom. A Bog kao pravedni sudac na kraju „utrke“ nagrađuje. Takav koncept učvršćivao je vjeru u uskrsnuće i konačnu pobjedu nad smrću. Svijest o tome da na zemlji živimo prvi i zadnji put, jednokratno i neponovljivo jer život nema reprizu u nama mora buditi, trgnuti iz uspavanosti odgovornost za milosno vrijeme koje je pred nama. Vrijeme smo dužni kvalitetno i odgovorno oblikovati. Judeo - kršćanski pogled na vrijeme je povijesno spasenjski i to spasenje postižemo s Božjom pomoći u vremenu. To ne smijem izgubiti iz vida. U tom kontekstu naveo bih misao svetog Augustina: “Bog, koji te je stvorio bez tebe, neće te i spasiti bez tebe!” Stoga kao kršćani nećemo živjeti samo da trajemo, i nećemo fokus stavljati na kvantitetu života, već na njegovu kvalitetu, sadržaj i smislenost. A transhumanističkim idejama trajnosti, dugotrajnosti, dugovječnosti na zemlji neka se bave transhumanisti. Jedna latinska izreka koja glasi: „Nulla dies sine linea“, a prevodi se kao „ni jedan dan bez poteza“ svakako nam može biti pozitivan poticaj da na kraju ovozemaljskog života, kratkog ili dugog, kada dođemo pred Božje lice, Bogu darujemo vrijeme od njega darovano, ali ispunjeno i obogaćeno mnogim takvim malim potezima ispunjenim ljubavlju, smislom i dobrim djelima.
Pitanje vremena jedno je od temeljnih pitanja filozofije, odnosno metafizike, a također i fizike. Vrijeme, a osobito vječnost koja dokida svako vrijeme i prostor, a time i svako trajanje i protežnost nama će ljudima uvijek biti određena tajna i zagonetka. Tako Sveti Augustin čije su misli i djela u mnogočemu prožela zapadnu filozofiju i kršćansku teologiju razmišlja: „Što je vrijeme? Ako me nitko ne pita, znam. Ako me netko pita i ja mu želim protumačiti, ne znam.“ Nameću se tolika pitanja poput: Što je vrijeme? Što je vječnost? Je li vrijeme uvjetovano kretnjom, događajima? Može li postojati vrijeme, ako nema kretnje? Ili su vrijeme i kretnja jedno? Teče li vrijeme ili mi? Leti li vrijeme ili mi letimo za vremenom? Može li postojati prostor bez vremena? Kako je moguće da i vrijeme i vječnost zajedno egzistiraju? Je li vrijeme samo ranjena vječnost ili njena manjkavost? Koji je smisao vremena. Možda će i ovo moje promišljanje, nekome tko je za to odvojio malo vremena potaknuti na daljnje promišljanje i poslužiti poput odskočne daske za skok u bazen, a u ovom slučaju ocean daljnjih pitanja i misli o vremenu. Promišljanje ograničavam na vid kršćanskog praktičnog odnosa prema vremenu kao daru kojega smo od Boga primili i našoj odgovornosti naspram toga dara.
Promišljanje usmjerujem na filozofski i teološki pristup vremenu kojeg nam Bog daruje i našem odnosu prema vremenu. Na prvim stranicama Svetog pisma čitamo tekst prvog izvještaja o stvaranju u Knjizi Postanka koji započinje prvim retkom: „U početku (vrijeme) stvori Bog nebo (prostor) i zemlju (materija)“ (Post 1,1) što se teološki može tumačiti kao početak vremena, prostora i materije u samom činu kojeg Bog stvara „ni iz čega“. Bog za razliku od svega stvorenoga jest oduvijek i dovijeka. Nema početka. Iako ćemo za Boga reći da je alfa i omega, početak i svršetak. Vrijeme je dakle Božje, a Bog je izvan vremena. Nije postojalo vrijeme u kojem ga nije bilo jer Bog je nužno biće, a mi ljudi tek smo nenužna, kontingentna bića. Bilo je i vremena kada nas nije bilo. Dakle, imamo svoj početak u vremenu. I to vrijeme u odnosu na nas dijelimo trojstveno na prošlost, sadašnjost i budućnost dok Bog jednostavno uvijek jest. Njegova bit je egzistencija, postojanje. I kao takav se Bog čovjeku objavio u ovoj povijesti spasenja kao Jahve, onaj koji jest, aktivno prisutan Bog i to ime označava njegovu stalnost i vječnu prisutnost. On je izvan i iznad vremena, vječni „sad“. Nije bio, niti će biti već naprosto jest. Zato vrijeme prihvaćamo kao milosni dar Božji. A ako nam ga Bog daruje, onda ga daruje iz nekog razloga. U tom darovanom vremenu čovjek može spoznavati sebe, raditi na sebi i ostvarivati se i usavršavati: „ Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski (Mt 5,48). Kao što nam evanđelist Luka piše kako je Isus kao pravi Bog i pravi čovjek trebao vrijeme za rast: ''A Isus 'napredovaše u mudrosti, dobi' i milosti 'kod Boga i ljudi.'" (Lk 2:52) i mi smo pozvani na samoostvarenje. Bog nam nije darovao različite talente i mogućnosti da ne bismo imali vremena za njih, već nam je darovao i dovoljno vremena da ih razvijamo.
Za kršćane je odgovoran odnos prema vremenu dužnost i zadaća. Svjesnost da je Bog Gospodar vremena i prostora i da vrijeme pripada Njemu kod kršćanina će pobuditi stav zahvalnosti prema Gospodu. Različiti su doživljaji vremena, no za kršćane vrijeme mora biti Kairos - milosni dar Božji i zadaća da to vrijeme ispunimo smislom i različitim mogućnostima na koje nas Bog poziva. Svoje vrijeme treba darovati Bogu. To vrijeme zato doživljavamo linearnim ili spiralnim jer se u njemu uzdižemo k Božjem savršenstvu. Sveti papa Ivan Pavao II. jednom je prilikom to ovako sročio: „Moramo voditi računa o tomu kako koristimo vrijeme koje imamo na raspolaganju.“ Tako je kršćanin pozvan vrijeme obogatiti svojim talentima, tragati za mogućnostima ispunjenja vremena, osmišljavati vrijeme i kvalitetno ga koristiti. Današnji, suvremeni svijet teško boluje od nedostatka vremena. To iskustvo nedostatka vremena nekako svi proživljavamo. Je li to dijagnoza suvremenog društva koje vrijeme ne doživljava kao nešto Bogom dano i sveto već ga ispunjava svim i svačim te ga zarobljava i guši nebitnim, zbog čega mu nedostaje vrijeme za bitno, a kamo li Bitak? U tom suvremenom, pluralističkom i sve više sekulariziranom svijetu kršćani se ne bi smjeli utopiti u stalnu užurbanost i trku s vremenom, a kamo li prihvaćati onaj narativ o tome da je vrijeme novac. Za kršćanina vrijeme jest bogatstvo. Ne u ekonomskom smislu, ekonomskoj računici. Iako je vrijeme posvećeno radu i zaradi također važno, ono prvenstveno mora služiti osobnom razvitku i duhovnom rastu u kontekstu onog Kristovog poziva „Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se.“ (Mt 6, 33-34) Stoga postoji specifično „kršćanski pogled na vrijeme“. Ovozemaljsko vrijeme od nas zahtijeva veliko povjerenje u Boga.
„Sad“ je vrijeme koje je najrealnije. Opasnost pretjeranog življenja u prošlosti čovjeka može zarobiti depresijom, kao što pretjerana briga za budućnost i strah od nesigurnosti čovjeka može odvesti u anksioznost. Ni jednog ni drugog vremena nema. Prošlost je već prošla, a budućnost nije došla, no sadašnjost je ono što živimo i koja može na neki način kreirati i utjecati na budućnost. Također naš odnos prema budućnosti, na kraju krajeva i naš odnos prema konačnom cilju, eshatonu uvelike će utjecati na našu sadašnjost. Naš cilj kojeg želimo postići odrediti će vrijeme koje je pred nama, oblikovati ga i usmjeriti prema postignuću, odnosno ostvarenju cilja. Uzeo bih jedan sportski primjer. Ako sam hrvač i želim postići dobar rezultat ili osvojiti primjerice hrvački turnir, taj će me odnos i pogled prema cilju oblikovati. Sigurno ću svoju sadašnjost koja ujedno prethodi ostvarenju budućeg cilja, tom cilju podrediti kako bih turnir osvojio. Mjesecima ću raditi na poboljšanju svih aspekata kondicijske pripreme, utreniranosti specifičnih hrvačkih vježbi i vještina te ću maksimalno svoje vrijeme posvetiti što boljoj tehničkoj i taktičkoj pripremljenosti i raznovrsnosti. Također ću vježbati stegu i paziti na pravilan način prehrane, vježbanja i odmora. Odnos prema tom cilju od mene bi zahtijevao mnogo odricanja. Zato je vrlo bitno kakve ciljeve biramo. Zato je potrebno postavljati ispravne ideale. Tako će i naš odnos prema smrti na isti način u mnogočemu definirati naš život. Ako je naš pogled na konačni cilj i smisao života kršćanski, pun nade i vjere u život vječni i ako težimo za postignućem života vječnog s Bogom, onda ćemo i naš život podrediti tome cilju u svoj svojoj slobodi. Tada ćemo i vrijeme koje imamo prema tom konačnom cilju usmjeravati i smisleno ga proživljavati. Također je kršćanski nadati se boljoj budućnosti jer će nam lakše biti boriti se s teškoćama sadašnjosti. Na kraju krajeva „Bog sve okreće na dobro onima koji ga ljube“ (Rim 8, 28).
Prvi su kršćani i Crkveni oci koristili takve slike i metafore kako bi opisali kršćanski život. Primjerice Pavlove poslanice navode takav primjer, posebno 1. poslanica Korinčanima 9, 24-26: „Ne znate li: trkači u trkalištu svi doduše trče, ali jedan prima nagradu? Tako trčite da dobijete. Svaki natjecatelj sve moguće izdržava; oni da dobiju raspadljiv vijenac, mi neraspadljiv. Ja dakle tako trčim - ne kao besciljno…“ Crkveni oci, poput sv. Ivana Zlatoustog, sv. Augustina i sv. Grgura Velikog na taj način govore o posebnosti kršćanskog života kojeg uspoređuju s duhovnom utrkom koja zahtijeva trud, stegu, disciplinu i ustrajnost, a vijenac slave simbolizira nagradu, vječni život kojeg Bog daje na kraju vremena onima koji ostaju vjerni. Naglasak su naravno stavljali na duhovnu borbu, odricanje od grijeha, molitvu i razvijanje kreposti, odnosno na vrijeme koje mora biti usmjereno prema vrednotama i ispunjeno vrednotama i smislom. A Bog kao pravedni sudac na kraju „utrke“ nagrađuje. Takav koncept učvršćivao je vjeru u uskrsnuće i konačnu pobjedu nad smrću. Svijest o tome da na zemlji živimo prvi i zadnji put, jednokratno i neponovljivo jer život nema reprizu u nama mora buditi, trgnuti iz uspavanosti odgovornost za milosno vrijeme koje je pred nama. Vrijeme smo dužni kvalitetno i odgovorno oblikovati. Judeo - kršćanski pogled na vrijeme je povijesno spasenjski i to spasenje postižemo s Božjom pomoći u vremenu. To ne smijem izgubiti iz vida. U tom kontekstu naveo bih misao svetog Augustina: “Bog, koji te je stvorio bez tebe, neće te i spasiti bez tebe!” Stoga kao kršćani nećemo živjeti samo da trajemo, i nećemo fokus stavljati na kvantitetu života, već na njegovu kvalitetu, sadržaj i smislenost. A transhumanističkim idejama trajnosti, dugotrajnosti, dugovječnosti na zemlji neka se bave transhumanisti. Jedna latinska izreka koja glasi: „Nulla dies sine linea“, a prevodi se kao „ni jedan dan bez poteza“ svakako nam može biti pozitivan poticaj da na kraju ovozemaljskog života, kratkog ili dugog, kada dođemo pred Božje lice, Bogu darujemo vrijeme od njega darovano, ali ispunjeno i obogaćeno mnogim takvim malim potezima ispunjenim ljubavlju, smislom i dobrim djelima.
Danijel Deverić
Ispišite stranicu:
