Ured za vjeronauk u školi

Razmišljati o životu znači pokušati ispred zrcala vidjeti onog koji gleda, apstrahirajući tijelo. Za početak, može se jednostavno zatvoriti oči i uši i pokušati smanjiti vanjske podražaje na vlastita osjetila. Uz potpuni uspjeh u tome i dalje ostaje blješteći zaslon vlastitih misli i nešto manje nametljiv osjet vlastite tjelesnosti. I bez puno mašte može se doći do zaključka da ono što tijelo čini živim ne može do sebe bez odraza o nešto. A to nešto mora biti podatno za odraz ili refleksiju. Podatnost pak nije nešto što se može razviti samo iz sebe, nego je rezultat prilagođavanja sredstva refleksije težnji onog tko se reflektira da dopre do sebe što vjernije istini o sebi.

U osnovi sredstvo refleksije ili odraza treba biti odvojeno od stvarnosti koja se reflektira. A opet, podatno za refleksiju. Ako stvarnost koja refleksijom nastoji doprijeti do istine o sebi mora sama graditi sredstvo refleksije, to onda znači da tom sredstvu treba, prije svega, dati određenu slobodu od sebe. Pustiti da se sredstvo događa kao drugačija stvarnost. Ipak, ne do nespojivosti, nego upravo uz mogućnost spojivosti, jer bi u protivnom izgubilo potrebnu kvalitetu podatnosti to jest, mogućnost povezivanja i interakcije.

Ovakav tijek misli sugerira da život koji teži spoznaji sebe mora iz sebe izdvojiti dio potreban za sredstvo vlastitog odraza. Radi samospoznaje graditi drugog. Potreba za dubljom samospoznajom traži i veću spremnost za odricanjem od sebe. U toj igri, u jednom trenutku i samo sredstvo dobiva kvalitetu samosvijesti. Ako pak je do tog trenutka odražavajuća stvarnost “netko”, a sredstvo “nešto”, onda s trenutkom osvješćivanja sredstva i sredstvo postaje “netko”.

Takav kvalitativni skok sredstva refleksije samo je dio kontinuiranog rasta kvalitete interakcije nekoga s nečim. Korak dalje u tom rastu pak je to što kvaliteta svijesti, koju stječe i sredstvo, stavlja sredstvo u poziciju mogućnosti da zadrži poziciju nečega u odnosu prema reflektirajućoj stvarnosti, koja je izvorno “netko”. Takvim naporom postiže se kvalitativni skok u refleksiji nekoga o nešto. Naime, naporom koji ulaže sredstvo da ostane u razini nečega iz moguće pozicije nekoga, stvara se mogućnost refleksije iz kvalitete koja sadrži i značajku slobode od sebe.

Drugim riječima, onaj tko gradi sredstvo refleksije, reflektira se sada kroz stvarnost koja se ne izjednačava s njim, iako to može. I to samo zato, da prepusti stečenu kvalitetu za sredstvo refleksije. Izvorni Netko reflektira se tako kroz kvalitetu drugačijeg nekog, to jest, kroz slobodu od sebe osviještenog sredstva.

Čovjek, dakle, ostaje pred Bogom čovjek i kada može biti više od toga. Prepušta božansku kvalitetu, poteklu od Boga, Bogu za refleksiju.
U takvim okolnostima on postaje dijelom božanske stvarnosti unutar sebe.

Nazarećanin, iako u sebi nosi kapacitet Boga, ostaje do kraja čovjek. Time odnos Boga Stvoritelja i čovjeka kao stvorenja dobiva novu kvalitetu. Vječnost života po Nazarećaninu postaje čovjeku imanentna kvaliteta.