Matija Đudarić: Blagost, gotovo zaboravljena krepost
Blagost, gotovo zaboravljena krepost. Evo zašto nam je potrebna, pogotovo u nastavi
Blagost kao jedan od izričaja ljubavi, svoje izvorište i uporište pronalazi u onome koji je Ljubav, u onome koji je prema ljudima oduvijek blag i milosrdan. „Pa ipak, Gospode, Bože naš, postupio si s nama po svoj svojoj dobroti i prevelikoj blagosti...“ (Bar 2,27)
Premda se mnogo ne govori o kreposti blagosti, ona je svakako prisutna. Blagost ne stoji sama za sebe, već je uvijek vezana uz sinonime, uz kreposti kao što su: miroljubivost, dobroćudnost, krotkost, nježnost, poniznost, strpljivost. Svaka krepost stoji na temelju bogoslovnih kreposti, a oslanja se na stupovima stožernih kreposti.
Milosni dar koji čovjek prima zbog obilja ljubavi Božje očituje se u milosrđu, vjernosti, nježnosti i blagosti. Božja blagost svoj vrhunac očituje u otajstvu utjelovljenja. Kroz čitavu povijest spasenja, blagost može biti promatrana kao djelatan izraz Stvoriteljeve ljubavi prema čovjeku koji neprestano kroči pogubnim putevima. Isto vrijedi i za povjerene nam učenike i stvarnost u kojoj oni žive kada napuste školske učionice. Štoviše, koliko upućujemo učenike na Onoga koji je blag i onda kada nisu u školi?
Ova krepost traži razumijevanje, znanje, snalaženje, ali prije svega - ljubav koja je spremna prokazati i na ono što je zlo i što vodi krivim putem. Smisao blagosti nije u nekom površnom osmjehu, već u autentičnom nasljedovanja Krista koja se artikulira kroz odnos prema samome sebi, onda i bližnjemu, tj. - učeniku.
U kontekstu nastave, ovo je najbolje predočeno sljedećem potkrjepom: „Učitelj koji nema dovoljno znanja o tome kako se ponašati u određenim situacijama koje mu omogućuju usmjeravanje učenika u razvoju određenih vještina, vjerojatno neće niti potaknuti učenike na uvježbavanje emocionalnih vještina, niti će im za to pružiti prilike. Što je učitelj uvježbaniji u socijalnom i emocionalnom učenju, bit će sposobniji osmisliti zadatke koji učenicima omogućuju prepoznavanje i imenovanje emocija te uvježbavanje primjerenih načina i konteksta njihova izražavanja. (LONKA Kirsti, Fenomenalno učenje iz Finske, 2020., 98.) Sjetimo se, da bi vjerovali Bogu, učenici najprije trebaju vjerovati nama, koji o Njemu govorimo.
Blagost naravno, podrazumijeva ljubav, a ljubav traži konkretnost riječi i djela. Ta ljubav, jednako kao i blagost nije nešto apstraktno, već konkretno, budući da pred sobom ima dobro drugoga - konkretnog djeteta, odnosno učenika.
Blagost kao jedan od izričaja ljubavi, svoje izvorište i uporište pronalazi u onome koji je Ljubav, u onome koji je prema ljudima oduvijek blag i milosrdan. „Pa ipak, Gospode, Bože naš, postupio si s nama po svoj svojoj dobroti i prevelikoj blagosti...“ (Bar 2,27)
Premda se mnogo ne govori o kreposti blagosti, ona je svakako prisutna. Blagost ne stoji sama za sebe, već je uvijek vezana uz sinonime, uz kreposti kao što su: miroljubivost, dobroćudnost, krotkost, nježnost, poniznost, strpljivost. Svaka krepost stoji na temelju bogoslovnih kreposti, a oslanja se na stupovima stožernih kreposti.
Milosni dar koji čovjek prima zbog obilja ljubavi Božje očituje se u milosrđu, vjernosti, nježnosti i blagosti. Božja blagost svoj vrhunac očituje u otajstvu utjelovljenja. Kroz čitavu povijest spasenja, blagost može biti promatrana kao djelatan izraz Stvoriteljeve ljubavi prema čovjeku koji neprestano kroči pogubnim putevima. Isto vrijedi i za povjerene nam učenike i stvarnost u kojoj oni žive kada napuste školske učionice. Štoviše, koliko upućujemo učenike na Onoga koji je blag i onda kada nisu u školi?
Ova krepost traži razumijevanje, znanje, snalaženje, ali prije svega - ljubav koja je spremna prokazati i na ono što je zlo i što vodi krivim putem. Smisao blagosti nije u nekom površnom osmjehu, već u autentičnom nasljedovanja Krista koja se artikulira kroz odnos prema samome sebi, onda i bližnjemu, tj. - učeniku.
U kontekstu nastave, ovo je najbolje predočeno sljedećem potkrjepom: „Učitelj koji nema dovoljno znanja o tome kako se ponašati u određenim situacijama koje mu omogućuju usmjeravanje učenika u razvoju određenih vještina, vjerojatno neće niti potaknuti učenike na uvježbavanje emocionalnih vještina, niti će im za to pružiti prilike. Što je učitelj uvježbaniji u socijalnom i emocionalnom učenju, bit će sposobniji osmisliti zadatke koji učenicima omogućuju prepoznavanje i imenovanje emocija te uvježbavanje primjerenih načina i konteksta njihova izražavanja. (LONKA Kirsti, Fenomenalno učenje iz Finske, 2020., 98.) Sjetimo se, da bi vjerovali Bogu, učenici najprije trebaju vjerovati nama, koji o Njemu govorimo.
Blagost naravno, podrazumijeva ljubav, a ljubav traži konkretnost riječi i djela. Ta ljubav, jednako kao i blagost nije nešto apstraktno, već konkretno, budući da pred sobom ima dobro drugoga - konkretnog djeteta, odnosno učenika.
Matija Đudarić