Miroslav Cilar: Laž
Laž je nasilje. Njezina destruktivna privlačnost leži u činjenici da može biti profitabilan alat, ali u međusobnim odnosima ona je nepoželjna i rastače povezanost osobnog života s vječnošću. To je nasilni čin protiv vlastitog postojanja koje ne izvire iz prolazne materije, nego iz neprolaznog duha. Sve što se temelji na laži zahvaćeno je procesom razaranja. Ipak, trajanje takvog procesa može stvarati privid postojanosti, kao vrh pijeska u pješčanom satu koji naoko miruje, premda u dnu nezaustavljivo curi.
Laž sili na ono što čovjek vođen istinom nikada ne bi činio. Štoviše, ona neprekidno traži nove laži kako bi opstajala, pri čemu raskorak s istinom postaje sve veći. Slijedom toga, ona vodi u nesporazume, a u konačnici u razorne sukobe u kojima iza nasilnika ostaju tragične žrtve.
Biblija na prvim stranicama govori da je laž bila izbor ranog čovjeka, ali taj je izbor bio potaknut demonom, s kojim se čovjek nije znao nositi (Post 3). To ne umanjuje njegovu odgovornost, nego samo upućuje na to da je i povratak u slobodu od laži moguć tek uz pomoć Onoga s kojim je odnos, zbog laži, narušen. Grijeha ne bi bilo bez čovjekovog pristanka pa niti spasenje nije moguće bez istog tog pristanka. Čovjek prepoznaje razornost laži, ali ga potonuće u grešnost čini preslabim za dosljedno odbijanje tog naoko praktičnog rješenja mnogih neugodnih situacija.
Ljudska povijest teče obilježena lažju. Laž čini čovjeka i kukavicom i nasilnikom. Što je više kukavica pred istinom u sebi, to je nemilosrdniji nasilnik prema drugima. I nije moguće promijeniti nasilnika ako u njemu nema snage za istinu. Tek prihvaćena Božja blizina čovjeka čini dovoljno jakim za susret s istinom, a tada nestaje nasilnost. Kao što je put u grijeh praćen slabošću, koja završava u nasilnosti, tako je i povratak u slobodu praćen snagom, koja vraća čovjeku iskonsku blagost. Snaga pri tome ostaje uvjetovana Božjom blizinom i određuje duhovno stanje čovjeka, a blagost je odraz te snage i očituje se u međuljudskim odnosima, štoviše, prema svemu stvorenom.
Upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi, navješta Nazarećanin. No, sunarodnjaci koji su ga slušali, odvraćaju da oni kao Abrahamovi potomci nikada nisu nikome robovali. Isus ih upozorava da robuju grijehu i da im je zato otac đavao, čovjekoubojica i otac laži. Nisu im dobro sjele ove riječi i pokušali su ga ušutkati kamenovanjem (Iv 8, 30-59). Isus u blagosti donosi istinu, ali mnogima je ona neugodna i prezahtjevna. Nemoć da je se prihvati stvara u čovjeku bijes i ubilački poriv. To je okosnica borbe koja se događa ispod površine krvave ljudske povijesti. Promatrajući današnje društvo iz ove perspektive, sve lažne slike ljudske snage i veličine ruše se poput pješčanih kula. Čovječanstvo trpi nasilje u cijelom svom biću. Zaglušujuća laž nastoji u krvi utopiti istinu.
Uskrsli, nasuprot, u blagosti i daleko od reflektora slave, političkih pozornica i blještavih ekrana, ulazi u život čovjeka, strpljivo i u onoj mjeri u kojoj je pojedinac spreman otvoriti oči za istinu. S istinom pak dolazi i novi čovjek u snazi i blagosti, nezaustavljivo. Probija se kroz pukotine beživotnih plodova nasilja, nošen Duhom.