Ured za vjeronauk u školi

Strah je cijena želje čovjeka da bude kao On. Želje koja u Bogu pokreće stvaranje. U Bogu želja daje. U čovjeku ona uzima, jer potječe iz tijela koje, da bi trajalo, treba uzimati. Živjeti bez straha čovjeku bi bio moguće samo kada bi pristao biti ono što po Stvoriteljevoj želji dobije. Jesu li to doista mrvice prema onom što čovjek stječe uzimanjem? O tome čovjek, od kada je sam počeo uzimati, više ne razmišlja. No, uzimanje nosi sa sobom strah. Strah koji čovjeka čini preslabim i za ono što je do sada uspio uzeti. Pa ipak, on vjeruje da strah može pobijediti, samo ako uspije uzeti dovoljno za svladavanje straha.

Utrka je to u kojoj je cilj vječni život, ali zbog načina na koji trči, čovjek gubi puno krvi. Što brže i agresivnije trči obilnije krvari. Boji se usporiti da ne iskrvari prije cilja. Ni ne pomišlja da usporavanje usporava i krvarenje. I da stati i prestati krvariti ne znači odustati od cilja. Kao da cilj mora biti dosegnut vlastitim snagama ili nije uopće cilj. Stati, prihvatiti - iskustvo je to koje takav čovjek ne poznaje.

Strah je alarm koji signalizira da se duša poistovjećuje sa vlastitim odrazom. Odraz je nužan, ali kao put, a ne kao cilj. Putovati kroz odražavanje treba biti proces u kojem duh ne pridaje tijelu ono što tijelu nije svojstveno, nego uživa u prolaznosti i promjeni tijela kao vlastitoj suprotnosti - neprolaznosti i nepromjenjivosti. Treba znati za sebe iz točke gledanja, a ne poistovjetiti se s vidljivim odrazom. Privlačnost vidljivog je teško odoljiva, ali vidljivo je prolazno i prepustiti se vidljivom stvara trzaje duha koji se svojom neprolaznošću zapleo u prolaznost. Trzaje duha čovjek prepoznaje kao strah. No, nelagodu straha čovjek ne povezuje s fiksacijom duha kojem to nije svojstveno, nego s nestankom tijela, premda je to neizbježno. Posljedica pak poistovjećivanja s tijelom to jest, želje čovjeka da iz tijela vidi duh, ne stvara samo nelagodu straha, nego je i iluzija, jer se iz prolaznog ne može vidjeti neprolazno.

Čovjek slomljen strahom, duhom zapleten u tjelesnost, grabi! Dograbljeno podređuje sebi. Svodi sve na sebe, a u sebi ne nalazi mir. Ne prepoznaje svoju duhovnu zapletenost. Gomilanjem materijalnog kroz moć i nasilje širi iluziju slobode. No, da bi trajala takva sloboda potrebno je novo nasilje i novo nasilje…

To je sloboda natopljena krvlju. Utrka s brzinom gubitka vlastite krvi. Takav čovjek razara vlastito tijelo, jer sebično “ja” razara ono iskonsko “mi”, nastalo iz Božje brige da čovjek ne bude sam (Post 2,18). Zapleteni duh ne nalazi put iz vlastitog tijela prema sebi kroz povezivanje s drugima. Ne putuje prostranstvima darovanog čovještva kroz susrete s drugima i kroz rast mi-čovjeka, koji počinje od dvoje, ali nakon toga može rasti beskrajno i nitko ga ne čini pretijesnim, samo bogatijim. Umjesto toga, kada “ja” razmrvi “mi”, duh osobe postane zarobljenik vlastitog tijela. Zarobljenik koji otima, tijela drugih razara i tako traži put u slobodu od vlastitog zarobljeništva.

U Nazarećaninu čovjek se ponovno počeo povezivati. Uskrsli ne ostaje u svom tijelu, nego zahvaća obraćene i počinje ih povezivati Duhom u novog čovjeka, u kojem svaka osoba živi punom slobodom vlastitog duha.  Grč bezizlaznog “ja”, počeo je tako popuštati, a duh čovjeka otkriva prostranstva mi-čovjeka. Ljepotu darovanog čovještva Bog je morao ojačati Sinom, jer tek u Sinu sinovi i kćeri Božje imaju priliku ozdraviti od straha i uživati iz duha u ljepoti tijela. Uživati bez straha i iluzije o smrti.