Hribarovi volonteri u pučkoj kuhinji
Dana 14. siječnja 2026. učenici 6. b razreda, zajedno s profesoricom Marijom Patrlj i asistenticom Lucijom Britvec, volontirali su u Pučkoj kuhinji u Zagrebu.
Kao pravi volonteri odvojili su svoje slobodno vrijeme te koristeći javni gradski prijevoz, najprije autobus, a zatim tramvaj, uz nezaobilazno pješačenje ponavljali su kako se treba odgovorno ponašati u prometu, kako se ponašati u javnom prostoru, a iznad svega kako biti djelatan u iskazivanju ljubavi onima kojima je to najpotrebnije.
Nakon molitve, kako i započinje svaki rad u Pučkoj kuhinji, zasukali su rukave, nabacili osmijeh te posluživali hranu, prali suđe, brisali stolove.
Najprije s oprezom, a kako je vrijeme odmicalo sa srcem punim radosti, znajući da služeći postajemo bolji i veći ljudi.
Svima je ovo bio prvi posjet i prvo volontiranje, ali zadnje zasigurno nije jer usvojili su gradivo da je prava vjera samo ona koju prate dobra djela i da se raste i postaje boljim čovjekom samo onda kada ljubiš bližnjega svoga.
Volontiranje i bogoslovne kreposti u zagrljaju
Djeca kao nositelji žive vjere
Volontiranje u kršćanskoj perspektivi nije tek izraz humanosti, nego konkretan način življenja evanđelja. U mom dugogodišnjem iskustvu volontiranja u pučkoj kuhinji, zajedno s djecom, potpuno se otkriva duboka povezanost između bogoslovnih kreposti i svakodnevne službe potrebitima. Djeca u tom procesu nisu bili samo pasivni sudionici, nego stvarni subjekti evangelizacije. Redovitim dolascima u pučku kuhinju djeca su kroz konkretna djela učila da je vjera poziv na izlazak iz sebe.
Susreti s korisnicima, dijeljenje obroka i jednostavni razgovori omogućili su im da prepoznaju Krista u drugome, u skladu s Isusovim riječima: „ Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt 25,40). Vjera se tako nije prenosila samo poukom, nego iskustvom, potvrđujući biblijsku misao da je vjera bez djela mrtva (usp. Jak 2,17).
U tom prostoru služenja djeca su postajala i nositelji nade. Susreti s teškim životnim situacijama nisu ih vodili u beznađe, nego su ih učili da i mali čin dobrote može biti znak Božje blizine. Nada se ovdje oblikovala kao ustrajnost u dobru, što odgovara učenju Katekizma Katoličke Crkve da kršćanska nada „ čuva čovjeka od obeshrabrenja“ (KKC,1818).
Središnja krepost cijelog volonterskog puta bila je ljubav koja se konkretizirala u darivanju sebe. Uz redovito volontiranje , s djecom smo tijekom godina organizirali i humanitarne akcije prikupljanja hrane i novčanih sredstava. Posebno vrijedan plod tog procesa bilo je postupno uključivanje roditelja, čime je djelo djece postalo poticaj za cijele obitelji. Djeca su tako vlastitim primjerom evangelizirala svoje najbliže, potvrđujući riječi pape Franje da su djela ljubavi „ najvjerodostojniji navještaj evanđelja“ (Evangelii Gaudium, 199).
Iz katehetske perspektive , ovakvo volontiranje predstavlja snažan odgojni prostor u kojem se bogoslovne kreposti ne samo poučavaju, nego se žive i prenose. Djeca se oblikuju kao aktivni sudionici poslanja Crkve, a zajednica se izgrađuje na temeljima vjere, nade i ljubavi.
Volontiranje i bogoslovne kreposti nalaze se u međusobnom zagrljaju: kreposti daju dubinu i smisao služenju, a služenje omogućuje da se one utjelove i rastu. Kada djeca postanu nositelji takve življene vjere, Crkva se očituje kao zajednica koja evangelizira djelima.
Kao pravi volonteri odvojili su svoje slobodno vrijeme te koristeći javni gradski prijevoz, najprije autobus, a zatim tramvaj, uz nezaobilazno pješačenje ponavljali su kako se treba odgovorno ponašati u prometu, kako se ponašati u javnom prostoru, a iznad svega kako biti djelatan u iskazivanju ljubavi onima kojima je to najpotrebnije.
Nakon molitve, kako i započinje svaki rad u Pučkoj kuhinji, zasukali su rukave, nabacili osmijeh te posluživali hranu, prali suđe, brisali stolove.
Najprije s oprezom, a kako je vrijeme odmicalo sa srcem punim radosti, znajući da služeći postajemo bolji i veći ljudi.
Svima je ovo bio prvi posjet i prvo volontiranje, ali zadnje zasigurno nije jer usvojili su gradivo da je prava vjera samo ona koju prate dobra djela i da se raste i postaje boljim čovjekom samo onda kada ljubiš bližnjega svoga.
Volontiranje i bogoslovne kreposti u zagrljaju
Djeca kao nositelji žive vjere
Volontiranje u kršćanskoj perspektivi nije tek izraz humanosti, nego konkretan način življenja evanđelja. U mom dugogodišnjem iskustvu volontiranja u pučkoj kuhinji, zajedno s djecom, potpuno se otkriva duboka povezanost između bogoslovnih kreposti i svakodnevne službe potrebitima. Djeca u tom procesu nisu bili samo pasivni sudionici, nego stvarni subjekti evangelizacije. Redovitim dolascima u pučku kuhinju djeca su kroz konkretna djela učila da je vjera poziv na izlazak iz sebe.
Susreti s korisnicima, dijeljenje obroka i jednostavni razgovori omogućili su im da prepoznaju Krista u drugome, u skladu s Isusovim riječima: „ Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt 25,40). Vjera se tako nije prenosila samo poukom, nego iskustvom, potvrđujući biblijsku misao da je vjera bez djela mrtva (usp. Jak 2,17).
U tom prostoru služenja djeca su postajala i nositelji nade. Susreti s teškim životnim situacijama nisu ih vodili u beznađe, nego su ih učili da i mali čin dobrote može biti znak Božje blizine. Nada se ovdje oblikovala kao ustrajnost u dobru, što odgovara učenju Katekizma Katoličke Crkve da kršćanska nada „ čuva čovjeka od obeshrabrenja“ (KKC,1818).
Središnja krepost cijelog volonterskog puta bila je ljubav koja se konkretizirala u darivanju sebe. Uz redovito volontiranje , s djecom smo tijekom godina organizirali i humanitarne akcije prikupljanja hrane i novčanih sredstava. Posebno vrijedan plod tog procesa bilo je postupno uključivanje roditelja, čime je djelo djece postalo poticaj za cijele obitelji. Djeca su tako vlastitim primjerom evangelizirala svoje najbliže, potvrđujući riječi pape Franje da su djela ljubavi „ najvjerodostojniji navještaj evanđelja“ (Evangelii Gaudium, 199).
Iz katehetske perspektive , ovakvo volontiranje predstavlja snažan odgojni prostor u kojem se bogoslovne kreposti ne samo poučavaju, nego se žive i prenose. Djeca se oblikuju kao aktivni sudionici poslanja Crkve, a zajednica se izgrađuje na temeljima vjere, nade i ljubavi.
Volontiranje i bogoslovne kreposti nalaze se u međusobnom zagrljaju: kreposti daju dubinu i smisao služenju, a služenje omogućuje da se one utjelove i rastu. Kada djeca postanu nositelji takve življene vjere, Crkva se očituje kao zajednica koja evangelizira djelima.
Marija Patrlj, profesorica savjetnica