Nataša Čurić: Ljubav: Hram kakvog trebaš i Bog kakvog trebam ja 3/3
Ljubav: Hram kakvog trebaš i Bog kakvog trebam ja 3/3
Govoreći o pravoj ljubavi koja vidi čovjeka onakvim kakav jest, postaje jasno da ona nije neka lebdeća ideja, nego stvarnost koja negdje obitava. O tijelu kao hramu Duha Svetoga piše apostol Pavao Korinćanima (1 Kor 6,19-20). Od Pavla, preko brojnih pjesnika koji slave ili kude tijelo, može se nekim slučajem doći i do pjesme „Bog kakvog trebam”, čiji je autor teksta Sanin Karamehmedović. Pjesnik ovdje govori o ljubavi koja odbija propasti, pa tijelo postaje utočište, odnosno hram koji je takvoj ljubavi potreban da bi opstala. U pjesmi ljubav ne prestaje, a protagonist se protiv nje ni ne bori. Naprotiv, iskazuje joj dobrodošlicu i stvara joj posebno mjesto. Smisao tom hramu daje druga osoba koju pjesnik naziva „bogom”. U pjesničkom jeziku takva idealizacija naglašava velebnost i trajnost ljubavi i namjerno pretvara ljubav prema izgubljenoj osobi u svojevrsni spomenik. Taj opis, koji duboko rezonira s iskustvima romantičnih tragičnih ljubavi, tjera nas da potražimo i vlastitu sliku. Spomenuti pjesnik se nikad, barem javno, nije bavio teologijom. Ipak, nije prvi put da u susretu sa svojom nutrinom, pišući stihove za potrebe poznatog benda, nabasa na istine koje oslikavaju one vječne.
1. Tijelo kao hram
Bog je jednom u povijesti u punini susreo čovjeka u tijelu: sam je postao čovjekom i time potvrdio svoju ljubav. „I Riječ tijelom postade i nastani se među nama” (Iv 1,14). Iako je mogao odabrati toliko oblika približavanja čovjeku, odabrao je fizičku stvarnost, krv, meso i kosti. Time pokazuje da je tijelo više od materije. Najupečatljivije se to i danas vidi u Euharistiji, koja ostaje trajni znak da tijelo nije puka vanjština, nego mjesto susreta i darivanja čovjeka i Boga.
Tijelo tako nije granica između duhovnog i fizičkog, nego mjesto spoja te dvije stvarnosti. Bog ga je uključio u svoj naum stvaranja čovjeka od početka. Zato tijelo nije tek sredstvo materijalizacije čovjeka, nego čovjek u jedinstvu s dušom. Tijelo je mjesto istine i svjedočanstva: na svijet projicira Ljubav nastanjenu u njemu, u odnosima s drugima u kojima slobodno ljubi. No čovjek ujedno zrcali i nedostatak ljubavi i njezinu ranjenost u svijetu.
2. Protiv ljubavi
Ljubav je nešto što čovjek želi i od prvog trenutka života mu je nužna. U prvim odnosima, od rođenja, prima je tjelesno: toplinom, dodirom, poljupcem, glasom. Prisutnost drugoga tijela kao mosta izražaja ljubavi oblikuje njegovu nutrinu. Djeca koja su bila napuštena ili zanemarena mogu nositi povećan rizik razvojnih teškoća, osobito na emocionalnom planu.
Problem se nekad javlja i kad nisu napuštena, ali su primala uvjetovanu ljubav. Kasnije mogu zaključiti da se ljubav mora zaslužiti i da se iza nježnosti skriva drugi motiv. Ljubav tada dobiva cijenu: „sigurno nešto traži od mene”, pa se s njom počinje kalkulirati i na kraju je čak i odbija kako bi se ostalo slobodno od dugova. Tako čovjek iz straha i usađene krive slike o ljubavi iskrivljuje ili uskraćuje sebi ono što mu daje život i smisao. Kriva slika o ljubavi nužno rađa i krivu sliku o Bogu.
Usporedba sa Suncem opisala bi isti mehanizam. Sunce je nužno za život na zemlji i u njegovim zrakama svi uživaju besplatno i u izobilju. Ipak, neki će iz naučenog ili stečenog straha da ne izgore umjesto hlada birati pećine u kojima mogu, sa sigurne udaljenosti, tek promatrati sjene.
Tako ljubav postaje destabilizirajuća prijetnja, a čovjek traži kontrolu. Umjesto povjerenja raste samopromatranje, a umjesto slobode raste napor da se sve drži u svojim rukama. Pokreće se perfekcionistički projekt „bolji ja”, koji samo otvara pitanje vlastitih slabosti.
3. Iluzija samodostatnosti
Čovjek, bez obzira na količinu entuzijazma koji ga pokreće, s vremenom shvati da se svijet teško može promijeniti, a pravo razočaranje nastane kad shvati da ne može promijeniti ni sebe. Poučavan je ipak da borba protiv slabosti mora biti prioritet. Ali čim to postane fokus, upada u začarani krug samopromatranja, analize i samopopravka, a pritom zaboravlja da spasenje nije projekt vlastite uspješnosti.
Čovjek, usmjeren na sebe i svoje slabosti, naposljetku se bori i protiv ljubavi. Ljubav doživljava kao Ahilovu petu, a snagu traži u samodostatnosti, promatrajući Božju ljubav i milost kao sredstva spasenja, ali za neke druge, dostojnije. Ljubav i milost su čovjeku kao vjetar u jedra, ali što vjetar može ako su jedra spuštena? Oslanjanje na sebe i zatvaranje zapravo su spuštena jedra. Zato čovjek treba prihvatiti da svoje slabosti teško može trajno pobijediti. Može se, umjesto toga, otvoriti milosti i jačati ono za što je dobio sredstva: obraćenje, oproštenje i darivanje ljubavi, ukorijenjene u ispovijedi i Euharistiji. „Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa” (Iv 15,5) nije poniženje ni proglašenje čovjeka nedostatnim, nego podsjetnik na nužnost zajedništva s Bogom. Da bi ovo bilo uspješno nije dovoljno samo izjaviti, nego to treba postati program vlastitog djelovanja.
Bog je čovjekove slabosti već uračunao u svoje spasiteljsko djelo. Evanđelje ne skriva ljudske padove, nego pokazuje kako Bog radi s konkretnim, stvarnim ljudima. Svaku slabost Bog okreće na dobro samo ako mu se daju na raspolaganje. To se čini kroz prihvaćanje samog sebe, ranjenog i nesavršenog, ali kao djeteta Božjeg, prave slike Božje. Čovjeka zato ne određuju slabosti ni njegova snaga volje ili odlučnost, nego Krist koji u njemu prebiva: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist” (Gal 2,20). Zato ni vanjska osuda ni samoosuda ne mogu imati posljednju riječ. Patnja koja proizlazi iz ove borbe često je teret koji zatekne čovjeka, ali uz Božju milost može postati mjesto gdje ljubav postaje djelatna i gdje se otkriva Božja dobrota.
4. Zašto čovjek treba Boga?
U najvrijednijim ljudskim odnosima neće se isticati što je tko kome pružio i kakve je usluge napravio. Istaknut će se kao najveća vrijednost viđenost i razumijevanje. Čovjeku je zato potreban Bog koji je stvaran, koji vidi njegove osigurače, obrambene mehanizme i granice, koji vidi unutra. Potreban mu je Bog koji dolazi tamo gdje je čovjek takav kakav jest, slab, ograničen i željan Božje ljubavi. U čovjeku postoji iskustvo da sam sebi nije dovoljan i da ne može postojati kao vlastiti temelj, pa zato i žudi za odnosom.
Jedan uzrok žudnje može biti čovjekova znatiželja koja je, osim što je znak intelekta, snažan pokretač za otkrivanje svijeta. Prvo otkriva svijet oko sebe promatrajući i istražujući ga s divljenjem i čuđenjem, a potom otkriva svijet u sebi. U tom svijetu pronalazi mnoštvo ideja i mogućnosti, a prije ili poslije dolazi i do pitanja postoji li nešto više od ovoga. Čovjek tako ne traži Boga samo kad nešto treba riješiti, nego zato što bez njega teško nalazi smisao, mir i uporište svom traganju. Čovjek treba Boga koji mu je spreman pružiti ljubav i Boga koji prima čovjekovu ljubav. To je Bog odnosa, a ne ideje.
Postoje oni koji će razmišljati drugačije od ovoga. U svojoj nutrini će možda i pronaći ideju o postojanju Boga, koju će onda odbaciti tek kao projekciju vlastitih želja. U tom otporu dolazi do emancipacije, a želju uspijevaju prigušiti nekim drugim idejama i idealima. Bez Boga neki ostanu na razini preživljavanja, a neki pronađu smisao drugdje. No spomenuta čežnja se često vraća u novom obliku: kao potraga za sigurnošću, za razlogom, za nečim provjerljivim što bi dalo uporište.
5. Pitanje ljubavi
Zato se pitanje ljubavi ne završava na unutarnjoj borbi, nego se odgovor na njega traži u odnosu. Ljubav postaje dosljedna tek kad vodi prema zajedništvu jer je njezin izvor u Bogu koji je zajedništvo tri božanske osobe. Kao što je Jakov susreo Boga kroz noćnu borbu, tako i čovjek danas, po Isusu Kristu, jedinom Posredniku, susreće Boga licem u lice (Post 32,23-33; 1 Tim 2,5). Taj se susret živi u Crkvi, u sakramentima, ali i u svakodnevnim odnosima s drugima. Ni jedno se ne može isključiti.
Vidjeti Boga u drugom čovjeku, kao najizvrsniju Njegovu sliku, nije osjećajna projekcija, nego čin ustrajnosti i duhovne borbe. Ta borba nije protiv drugoga, nego za drugoga: za milost, za zajedništvo, za blagoslov. U tom htijenju čovjek pronalazi i dio svoje svrhe, ali postaje ranjiv i ne izlazi iz tog susreta neokrznut. Kao što Jakov koji iz borbe odlazi ozlijeđen, ali izlazi s novim imenom, tako i čovjek iz svakog susreta s drugim izlazi promijenjen jer je obogaćen novim iskustvom. Izrael je onaj koji se borio s Bogom i nije odustao dok nije primio blagoslov. To treba biti plod svakog susreta.
U teškim situacijama blagoslov znači istinu, oprost, molitvu i zaštitu osobnog integriteta. Blagoslov je početak obnove ljubavi u čovjeku i otvaranje prostora za Boga i njegovo djelovanje, a ne kakav prisilni povratak na nešto što je u sebi iskrivljeno. Prihvatiti Božju volju u srušenom je prvi korak prema popravku. Kad čovjek ne ostavlja mjesto za Boga, ostaje bez mjesta za vlastito ozdravljenje, pa i kad se putovi razdvoje.
Krist tako nije zakrpa koja vraća stvari na „prije”, nego je onaj koji obnavlja izvornost: „Evo, sve činim novo” (Otk 21,5). Zato se ne pušta, kao Jakov, dok se ne izmoli milost da svaka rana postane znak susreta s Bogom. Pavlova strpljiva ljubav je zapravo uporna ljubav (1 Kor 13,4-7).
U svjetlu Kristove prisutnosti u svakom čovjeku svaki ranjeni odnos postaje rana na čovjeku i rana na tijelu Crkve. Djelo pomirenja s Bogom počinje djelom pomirenja s čovjekom: najprije izmirenje s bratom, zatim dar na žrtveniku (Mt 5,23-24). Nema istinskog euharistijskog zajedništva bez koraka prema onome koga je čovjek ranio ili koji je ranio njega.
Zaključak: Isusove osnove ljubavi
Bog iz ljubavi susreće čovjeka u tijelu utjelovljenjem svoga Sina. Krist pokazuje put: pravom ljubavlju koja susreće čovjeka ondje gdje jest i vidi ga kakvim ga je on zamislio. On dolazi čovjeku u njegov hram po svakoj ljubavi koja se iskazuje prema drugima. Tada se ostvaruje početna slika: ljudsko tijelo je hram kakav je Bogu potreban da bi preko čovjeka svijetu bila pružena Njegova ljubav za kojom čovjek žudi.
U potrazi za tom ljubavlju čovjek zato ne treba ići daleko, ili kako bi autor teksta pjesme s početka rekao: „To sigurno neće biti neka ljubav koja, eto, živi negdje tamo daleko, luta svijetom baš stvorena za nas. To sasvim sigurno neće biti nešto što već ranije nije bilo u nama samima, nekom ludom srećom probuđeno.”
Govoreći o pravoj ljubavi koja vidi čovjeka onakvim kakav jest, postaje jasno da ona nije neka lebdeća ideja, nego stvarnost koja negdje obitava. O tijelu kao hramu Duha Svetoga piše apostol Pavao Korinćanima (1 Kor 6,19-20). Od Pavla, preko brojnih pjesnika koji slave ili kude tijelo, može se nekim slučajem doći i do pjesme „Bog kakvog trebam”, čiji je autor teksta Sanin Karamehmedović. Pjesnik ovdje govori o ljubavi koja odbija propasti, pa tijelo postaje utočište, odnosno hram koji je takvoj ljubavi potreban da bi opstala. U pjesmi ljubav ne prestaje, a protagonist se protiv nje ni ne bori. Naprotiv, iskazuje joj dobrodošlicu i stvara joj posebno mjesto. Smisao tom hramu daje druga osoba koju pjesnik naziva „bogom”. U pjesničkom jeziku takva idealizacija naglašava velebnost i trajnost ljubavi i namjerno pretvara ljubav prema izgubljenoj osobi u svojevrsni spomenik. Taj opis, koji duboko rezonira s iskustvima romantičnih tragičnih ljubavi, tjera nas da potražimo i vlastitu sliku. Spomenuti pjesnik se nikad, barem javno, nije bavio teologijom. Ipak, nije prvi put da u susretu sa svojom nutrinom, pišući stihove za potrebe poznatog benda, nabasa na istine koje oslikavaju one vječne.
1. Tijelo kao hram
Bog je jednom u povijesti u punini susreo čovjeka u tijelu: sam je postao čovjekom i time potvrdio svoju ljubav. „I Riječ tijelom postade i nastani se među nama” (Iv 1,14). Iako je mogao odabrati toliko oblika približavanja čovjeku, odabrao je fizičku stvarnost, krv, meso i kosti. Time pokazuje da je tijelo više od materije. Najupečatljivije se to i danas vidi u Euharistiji, koja ostaje trajni znak da tijelo nije puka vanjština, nego mjesto susreta i darivanja čovjeka i Boga.
Tijelo tako nije granica između duhovnog i fizičkog, nego mjesto spoja te dvije stvarnosti. Bog ga je uključio u svoj naum stvaranja čovjeka od početka. Zato tijelo nije tek sredstvo materijalizacije čovjeka, nego čovjek u jedinstvu s dušom. Tijelo je mjesto istine i svjedočanstva: na svijet projicira Ljubav nastanjenu u njemu, u odnosima s drugima u kojima slobodno ljubi. No čovjek ujedno zrcali i nedostatak ljubavi i njezinu ranjenost u svijetu.
2. Protiv ljubavi
Ljubav je nešto što čovjek želi i od prvog trenutka života mu je nužna. U prvim odnosima, od rođenja, prima je tjelesno: toplinom, dodirom, poljupcem, glasom. Prisutnost drugoga tijela kao mosta izražaja ljubavi oblikuje njegovu nutrinu. Djeca koja su bila napuštena ili zanemarena mogu nositi povećan rizik razvojnih teškoća, osobito na emocionalnom planu.
Problem se nekad javlja i kad nisu napuštena, ali su primala uvjetovanu ljubav. Kasnije mogu zaključiti da se ljubav mora zaslužiti i da se iza nježnosti skriva drugi motiv. Ljubav tada dobiva cijenu: „sigurno nešto traži od mene”, pa se s njom počinje kalkulirati i na kraju je čak i odbija kako bi se ostalo slobodno od dugova. Tako čovjek iz straha i usađene krive slike o ljubavi iskrivljuje ili uskraćuje sebi ono što mu daje život i smisao. Kriva slika o ljubavi nužno rađa i krivu sliku o Bogu.
Usporedba sa Suncem opisala bi isti mehanizam. Sunce je nužno za život na zemlji i u njegovim zrakama svi uživaju besplatno i u izobilju. Ipak, neki će iz naučenog ili stečenog straha da ne izgore umjesto hlada birati pećine u kojima mogu, sa sigurne udaljenosti, tek promatrati sjene.
Tako ljubav postaje destabilizirajuća prijetnja, a čovjek traži kontrolu. Umjesto povjerenja raste samopromatranje, a umjesto slobode raste napor da se sve drži u svojim rukama. Pokreće se perfekcionistički projekt „bolji ja”, koji samo otvara pitanje vlastitih slabosti.
3. Iluzija samodostatnosti
Čovjek, bez obzira na količinu entuzijazma koji ga pokreće, s vremenom shvati da se svijet teško može promijeniti, a pravo razočaranje nastane kad shvati da ne može promijeniti ni sebe. Poučavan je ipak da borba protiv slabosti mora biti prioritet. Ali čim to postane fokus, upada u začarani krug samopromatranja, analize i samopopravka, a pritom zaboravlja da spasenje nije projekt vlastite uspješnosti.
Čovjek, usmjeren na sebe i svoje slabosti, naposljetku se bori i protiv ljubavi. Ljubav doživljava kao Ahilovu petu, a snagu traži u samodostatnosti, promatrajući Božju ljubav i milost kao sredstva spasenja, ali za neke druge, dostojnije. Ljubav i milost su čovjeku kao vjetar u jedra, ali što vjetar može ako su jedra spuštena? Oslanjanje na sebe i zatvaranje zapravo su spuštena jedra. Zato čovjek treba prihvatiti da svoje slabosti teško može trajno pobijediti. Može se, umjesto toga, otvoriti milosti i jačati ono za što je dobio sredstva: obraćenje, oproštenje i darivanje ljubavi, ukorijenjene u ispovijedi i Euharistiji. „Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa” (Iv 15,5) nije poniženje ni proglašenje čovjeka nedostatnim, nego podsjetnik na nužnost zajedništva s Bogom. Da bi ovo bilo uspješno nije dovoljno samo izjaviti, nego to treba postati program vlastitog djelovanja.
Bog je čovjekove slabosti već uračunao u svoje spasiteljsko djelo. Evanđelje ne skriva ljudske padove, nego pokazuje kako Bog radi s konkretnim, stvarnim ljudima. Svaku slabost Bog okreće na dobro samo ako mu se daju na raspolaganje. To se čini kroz prihvaćanje samog sebe, ranjenog i nesavršenog, ali kao djeteta Božjeg, prave slike Božje. Čovjeka zato ne određuju slabosti ni njegova snaga volje ili odlučnost, nego Krist koji u njemu prebiva: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist” (Gal 2,20). Zato ni vanjska osuda ni samoosuda ne mogu imati posljednju riječ. Patnja koja proizlazi iz ove borbe često je teret koji zatekne čovjeka, ali uz Božju milost može postati mjesto gdje ljubav postaje djelatna i gdje se otkriva Božja dobrota.
4. Zašto čovjek treba Boga?
U najvrijednijim ljudskim odnosima neće se isticati što je tko kome pružio i kakve je usluge napravio. Istaknut će se kao najveća vrijednost viđenost i razumijevanje. Čovjeku je zato potreban Bog koji je stvaran, koji vidi njegove osigurače, obrambene mehanizme i granice, koji vidi unutra. Potreban mu je Bog koji dolazi tamo gdje je čovjek takav kakav jest, slab, ograničen i željan Božje ljubavi. U čovjeku postoji iskustvo da sam sebi nije dovoljan i da ne može postojati kao vlastiti temelj, pa zato i žudi za odnosom.
Jedan uzrok žudnje može biti čovjekova znatiželja koja je, osim što je znak intelekta, snažan pokretač za otkrivanje svijeta. Prvo otkriva svijet oko sebe promatrajući i istražujući ga s divljenjem i čuđenjem, a potom otkriva svijet u sebi. U tom svijetu pronalazi mnoštvo ideja i mogućnosti, a prije ili poslije dolazi i do pitanja postoji li nešto više od ovoga. Čovjek tako ne traži Boga samo kad nešto treba riješiti, nego zato što bez njega teško nalazi smisao, mir i uporište svom traganju. Čovjek treba Boga koji mu je spreman pružiti ljubav i Boga koji prima čovjekovu ljubav. To je Bog odnosa, a ne ideje.
Postoje oni koji će razmišljati drugačije od ovoga. U svojoj nutrini će možda i pronaći ideju o postojanju Boga, koju će onda odbaciti tek kao projekciju vlastitih želja. U tom otporu dolazi do emancipacije, a želju uspijevaju prigušiti nekim drugim idejama i idealima. Bez Boga neki ostanu na razini preživljavanja, a neki pronađu smisao drugdje. No spomenuta čežnja se često vraća u novom obliku: kao potraga za sigurnošću, za razlogom, za nečim provjerljivim što bi dalo uporište.
5. Pitanje ljubavi
Zato se pitanje ljubavi ne završava na unutarnjoj borbi, nego se odgovor na njega traži u odnosu. Ljubav postaje dosljedna tek kad vodi prema zajedništvu jer je njezin izvor u Bogu koji je zajedništvo tri božanske osobe. Kao što je Jakov susreo Boga kroz noćnu borbu, tako i čovjek danas, po Isusu Kristu, jedinom Posredniku, susreće Boga licem u lice (Post 32,23-33; 1 Tim 2,5). Taj se susret živi u Crkvi, u sakramentima, ali i u svakodnevnim odnosima s drugima. Ni jedno se ne može isključiti.
Vidjeti Boga u drugom čovjeku, kao najizvrsniju Njegovu sliku, nije osjećajna projekcija, nego čin ustrajnosti i duhovne borbe. Ta borba nije protiv drugoga, nego za drugoga: za milost, za zajedništvo, za blagoslov. U tom htijenju čovjek pronalazi i dio svoje svrhe, ali postaje ranjiv i ne izlazi iz tog susreta neokrznut. Kao što Jakov koji iz borbe odlazi ozlijeđen, ali izlazi s novim imenom, tako i čovjek iz svakog susreta s drugim izlazi promijenjen jer je obogaćen novim iskustvom. Izrael je onaj koji se borio s Bogom i nije odustao dok nije primio blagoslov. To treba biti plod svakog susreta.
U teškim situacijama blagoslov znači istinu, oprost, molitvu i zaštitu osobnog integriteta. Blagoslov je početak obnove ljubavi u čovjeku i otvaranje prostora za Boga i njegovo djelovanje, a ne kakav prisilni povratak na nešto što je u sebi iskrivljeno. Prihvatiti Božju volju u srušenom je prvi korak prema popravku. Kad čovjek ne ostavlja mjesto za Boga, ostaje bez mjesta za vlastito ozdravljenje, pa i kad se putovi razdvoje.
Krist tako nije zakrpa koja vraća stvari na „prije”, nego je onaj koji obnavlja izvornost: „Evo, sve činim novo” (Otk 21,5). Zato se ne pušta, kao Jakov, dok se ne izmoli milost da svaka rana postane znak susreta s Bogom. Pavlova strpljiva ljubav je zapravo uporna ljubav (1 Kor 13,4-7).
U svjetlu Kristove prisutnosti u svakom čovjeku svaki ranjeni odnos postaje rana na čovjeku i rana na tijelu Crkve. Djelo pomirenja s Bogom počinje djelom pomirenja s čovjekom: najprije izmirenje s bratom, zatim dar na žrtveniku (Mt 5,23-24). Nema istinskog euharistijskog zajedništva bez koraka prema onome koga je čovjek ranio ili koji je ranio njega.
Zaključak: Isusove osnove ljubavi
Bog iz ljubavi susreće čovjeka u tijelu utjelovljenjem svoga Sina. Krist pokazuje put: pravom ljubavlju koja susreće čovjeka ondje gdje jest i vidi ga kakvim ga je on zamislio. On dolazi čovjeku u njegov hram po svakoj ljubavi koja se iskazuje prema drugima. Tada se ostvaruje početna slika: ljudsko tijelo je hram kakav je Bogu potreban da bi preko čovjeka svijetu bila pružena Njegova ljubav za kojom čovjek žudi.
U potrazi za tom ljubavlju čovjek zato ne treba ići daleko, ili kako bi autor teksta pjesme s početka rekao: „To sigurno neće biti neka ljubav koja, eto, živi negdje tamo daleko, luta svijetom baš stvorena za nas. To sasvim sigurno neće biti nešto što već ranije nije bilo u nama samima, nekom ludom srećom probuđeno.”
Nataša Čurić
Izvor citata: https://www.vijesti.me/zabava/muzika/779316/svi-bi-mi-htjeli-boga-po-svom-gustu