Nataša Čurić: Ljubav - Pogled 2/3
Ljubav: Pogled 2/3
Ljubav, dakle, ima jedan izvor i zato je, kad je prava, uvijek u svojoj biti ista. Kada govorimo o ljubavi, često uočimo da onaj tko voli ima poseban pogled. Čak i kada nemamo nikakve informacije o povijesti određenog odnosa, u nečijem pogledu možemo prepoznati da se radi o ljubavi. O kakvom je pogledu riječ? Pođimo od toga da, ako je prava ljubav kopija Božje ljubavi, onda ona uči čovjeka, a pomalo i tjera, gledati drugoga onako kakvim ga Bog vidi.
1. Što vide oči ljubavi?
Gledati očima ljubavi znači u drugome prepoznati ono što on jest i što može postati. To znači vidjeti čovjeka kakvog ga je Bog stvorio i sav potencijal koji je u njega zasijala Božja stvarateljska ljubav. Ipak, često čovjekova stvarnost ne izgleda tako, slika Boga u nama biva zamagljena poviješću, našim strahovima i krivim slikama sebe, drugih, ali i Boga. Zato pogled ljubavi ima sustvarateljsku dimenziju: ne zaustavlja se na vanjskom stanju i izgledu, nego prolazi kroz maglu obmana i samoobmana, kroz obrambene mehanizme, prelazi brane koje čovjek podiže i dopire do nutrine drugoga. Voleći drugoga, priznajemo mu vrijednost, osvjetljujemo ono najbolje što ni on sam često ne vidi i podupiremo da se ostvari ono što je Bog u njemu započeo.
Sve što smo rekli pokazuje da je ljubav ključ prepoznavanja slike Božje u čovjeku, a time i prepoznavanja vrijednosti koju ima. Sudeći, pak, prema odnosima koji vladaju među ljudima, čini se da prepoznavanje te vrijednosti ne ide lako. Jedni prema drugima znamo biti okrutni i strogi, rado vidimo samo ono najgore u drugome pa slažemo moralne ljestvice po kojima ravnamo ljude. S obzirom na takvo stanje, možemo pretpostaviti da postoji opće pomanjkanje ljubavi među ljudima.
No kada volimo, ipak gledamo drugačije. Budući da ovaj pogled ljubavi nije (samo) stvar intuicije ili volje, nego odraz izvora ljubavi, mjerilo mu mora biti Krist.
2. Isusov pogled
Isusov pogled ljubavi liječi, ozdravlja i podiže iz mrtvih. On najbolje vidi kakav čovjek treba biti. Gdje drugi vide slabost, grijeh, propast i beznađe, Isus vidi stvorenje Božje. On ne negira čovjekovu povijest i slobodu, ali vidi osobu. Taj pogled vidi dalje od trenutnog stanja i vidi izvornu bit čovjeka.
Jedan od najzornijih primjera kako gledaju Isusove oči ljubavi jest Marija Magdalena. O njoj su mnogi kroz povijest govorili možda i najgore, a kao žena svog vremena imala je bitno ograničeniji društveni položaj u usporedbi s muškarcem. Kao opsjednuta bila je vjerojatno izolirana i izbjegavana od drugih te smatrana svakakvom, samo ne ženom vrijednom Isusova prijateljstva. Isus u tom odnosu nije samo u funkciji prijatelja koji tješi, nego prijatelja koji u njoj vidi vrijednost i sposobnost koju drugi nisu vidjeli, a koju možda ni sama nije znala da ima. Zauzvrat, hrabro je ostala do kraja podno njegova križa kad se većina razbježala. On joj zato povjerava zadatak koji zahtijeva veliko povjerenje, u rangu zadataka koje je u povijesti davao mnogim prorocima: „Idi mojoj braći i javi im” (Iv 20,17). I ona odmah ode i „navijesti učenicima” (Iv 20,18) najveći događaj u ljudskoj povijesti. Nije mala stvar, zar ne?
Isusova djela pokazuju da se nije obazirao na osude koje je zasigurno primao radi drugih. Što su mislili o njemu što radi s njom? Kako su ga promatrali? Možda su ga i apostoli u početku upozoravali da bi mogla biti problem. Ipak, na kraju vjeruju svom Učitelju, bez obzira na to kakvo im je bilo osobno mišljenje. Zašto su mu povjerovali? Zato što je i u njima, kao u Magdaleni, vidio više od onoga što trenutno jesu i pokazao im je što sve mogu biti. Kad uistinu spoznamo što Isus vidi u nama, onda ćemo moći prihvatiti da On i u drugima vidi isto. A onda ćemo ih moći i voljeti.
3. Čovjek i njegovi porazi
Pogled ljubavi, koliko god vidio ono najbolje u drugome, ipak nije naivan. On ne poriče istinu, nikada ne prešućuje grijeh i ne može obrisati posljedice loših izbora. On samo odbija svesti čovjeka na pogrešku i odbija da mu čovjekovi porazi budu mjera.
Ljubav koju osjećamo zato nikad ne treba biti promašaj, čak ni kad nas odnos ranjava. Ovakvi odnosi proizlaze iz ranjenosti grijehom i imaju tendenciju zatvoriti i deformirati čovjeka. Umjesto da to dopustimo, možemo se osloboditi i dopustiti da rana učini nešto novo u nama: da skine slojeve onoga što nije autentično naše. Tada ćemo imati i snagu napustiti ili otpustiti situacije u kojima gubimo sebe. Ako nema tog ploda ljubavi koja nas mijenja, onda je žrtva koju podnosimo u ime ljubavi prema Bogu samo govorna figura.
Zato je put ljubavi put hrabrosti. Ne toliko zbog izloženosti da će nas netko raniti, jer će se to dogoditi htjeli mi ili ne, nego zato što zahtijeva rad na sebi. Taj rad je suočavanje sa samim sobom i traženje u sebi slike Božje, da činimo i gledamo sebe onako kako nas je On gledao. Istinu o sebi, pak, možemo do kraja upoznati jedino kroz odnos: odnos s Bogom, koji je uvijek vezan uz odnos s drugima.
4. Kako trebamo gledati?
U svojoj apostolskoj pobudnici Amoris laetitia papa Franjo govori u ovom kontekstu upravo o Kristovu pogledu kao uzoru: „Kristov pogled, svjetlo koje rasvjetljuje svakog čovjeka, nadahnjuje pastoralnu skrb Crkve” (br. 78). Uzevši u obzir sve različitosti koje vladaju među ljudima i njihovim situacijama, poziva na razumijevanje, u kojem „valja izbjegavati prosudbe koje zanemaruju složenost različitih okolnosti” (br. 79).
Naša stvarnost nam svjedoči da, iako znamo kako treba, i dalje to ne činimo. I dalje jedni druge mjerimo i važemo. Vodimo računa o svemu što drugi čine, a o sebi i svom ugledu najviše. Vidimo bistrim okom sve što drugi čine i želimo suditi njihova djela, a ne vidimo osobu kao stvorenje Božje, vrijednu sliku Božju. Prečesto to radimo u ime pravednosti.
Marija Magdalena nakon uskrsnuća vidi Isusa, ali ga odmah ne prepoznaje. Kada izgovara njezino ime, oči joj se otvaraju. Sve što nam je potrebno jest čuti Isusov glas koji odzvanja i danas. Zastati i zapitati se: „Kako bi Isus gledao ovu osobu i ovu situaciju?” znači dopustiti da njegov glas bude jači od našega.
Zaključak
U evanđeljima pogled ljubavi postaje vidljiv u konkretnim susretima. To je pogled koji se raduje životu, kao što ga jasno nalazimo u susretu Marije i Elizabete, gdje Elizabeta radosno prepoznaje Božje djelo u Mariji. Ono što je skriveno i neznatno, oči ljubavi vide i prepoznaju prije svih.
Čovjekov jedini način na koji može upoznati pravu, Božju ljubav jest da ju nesavršeno iskusi kroz susret i odnos s drugim ljudima. I čovjek to čini iznova i iznova jer zna: ako je ova ljubav, koja nas povrjeđuje, tako dobra, kakva li je tek Božja ljubav, koja nas posvećuje.
Ljubav, dakle, ima jedan izvor i zato je, kad je prava, uvijek u svojoj biti ista. Kada govorimo o ljubavi, često uočimo da onaj tko voli ima poseban pogled. Čak i kada nemamo nikakve informacije o povijesti određenog odnosa, u nečijem pogledu možemo prepoznati da se radi o ljubavi. O kakvom je pogledu riječ? Pođimo od toga da, ako je prava ljubav kopija Božje ljubavi, onda ona uči čovjeka, a pomalo i tjera, gledati drugoga onako kakvim ga Bog vidi.
1. Što vide oči ljubavi?
Gledati očima ljubavi znači u drugome prepoznati ono što on jest i što može postati. To znači vidjeti čovjeka kakvog ga je Bog stvorio i sav potencijal koji je u njega zasijala Božja stvarateljska ljubav. Ipak, često čovjekova stvarnost ne izgleda tako, slika Boga u nama biva zamagljena poviješću, našim strahovima i krivim slikama sebe, drugih, ali i Boga. Zato pogled ljubavi ima sustvarateljsku dimenziju: ne zaustavlja se na vanjskom stanju i izgledu, nego prolazi kroz maglu obmana i samoobmana, kroz obrambene mehanizme, prelazi brane koje čovjek podiže i dopire do nutrine drugoga. Voleći drugoga, priznajemo mu vrijednost, osvjetljujemo ono najbolje što ni on sam često ne vidi i podupiremo da se ostvari ono što je Bog u njemu započeo.
Sve što smo rekli pokazuje da je ljubav ključ prepoznavanja slike Božje u čovjeku, a time i prepoznavanja vrijednosti koju ima. Sudeći, pak, prema odnosima koji vladaju među ljudima, čini se da prepoznavanje te vrijednosti ne ide lako. Jedni prema drugima znamo biti okrutni i strogi, rado vidimo samo ono najgore u drugome pa slažemo moralne ljestvice po kojima ravnamo ljude. S obzirom na takvo stanje, možemo pretpostaviti da postoji opće pomanjkanje ljubavi među ljudima.
No kada volimo, ipak gledamo drugačije. Budući da ovaj pogled ljubavi nije (samo) stvar intuicije ili volje, nego odraz izvora ljubavi, mjerilo mu mora biti Krist.
2. Isusov pogled
Isusov pogled ljubavi liječi, ozdravlja i podiže iz mrtvih. On najbolje vidi kakav čovjek treba biti. Gdje drugi vide slabost, grijeh, propast i beznađe, Isus vidi stvorenje Božje. On ne negira čovjekovu povijest i slobodu, ali vidi osobu. Taj pogled vidi dalje od trenutnog stanja i vidi izvornu bit čovjeka.
Jedan od najzornijih primjera kako gledaju Isusove oči ljubavi jest Marija Magdalena. O njoj su mnogi kroz povijest govorili možda i najgore, a kao žena svog vremena imala je bitno ograničeniji društveni položaj u usporedbi s muškarcem. Kao opsjednuta bila je vjerojatno izolirana i izbjegavana od drugih te smatrana svakakvom, samo ne ženom vrijednom Isusova prijateljstva. Isus u tom odnosu nije samo u funkciji prijatelja koji tješi, nego prijatelja koji u njoj vidi vrijednost i sposobnost koju drugi nisu vidjeli, a koju možda ni sama nije znala da ima. Zauzvrat, hrabro je ostala do kraja podno njegova križa kad se većina razbježala. On joj zato povjerava zadatak koji zahtijeva veliko povjerenje, u rangu zadataka koje je u povijesti davao mnogim prorocima: „Idi mojoj braći i javi im” (Iv 20,17). I ona odmah ode i „navijesti učenicima” (Iv 20,18) najveći događaj u ljudskoj povijesti. Nije mala stvar, zar ne?
Isusova djela pokazuju da se nije obazirao na osude koje je zasigurno primao radi drugih. Što su mislili o njemu što radi s njom? Kako su ga promatrali? Možda su ga i apostoli u početku upozoravali da bi mogla biti problem. Ipak, na kraju vjeruju svom Učitelju, bez obzira na to kakvo im je bilo osobno mišljenje. Zašto su mu povjerovali? Zato što je i u njima, kao u Magdaleni, vidio više od onoga što trenutno jesu i pokazao im je što sve mogu biti. Kad uistinu spoznamo što Isus vidi u nama, onda ćemo moći prihvatiti da On i u drugima vidi isto. A onda ćemo ih moći i voljeti.
3. Čovjek i njegovi porazi
Pogled ljubavi, koliko god vidio ono najbolje u drugome, ipak nije naivan. On ne poriče istinu, nikada ne prešućuje grijeh i ne može obrisati posljedice loših izbora. On samo odbija svesti čovjeka na pogrešku i odbija da mu čovjekovi porazi budu mjera.
Ljubav koju osjećamo zato nikad ne treba biti promašaj, čak ni kad nas odnos ranjava. Ovakvi odnosi proizlaze iz ranjenosti grijehom i imaju tendenciju zatvoriti i deformirati čovjeka. Umjesto da to dopustimo, možemo se osloboditi i dopustiti da rana učini nešto novo u nama: da skine slojeve onoga što nije autentično naše. Tada ćemo imati i snagu napustiti ili otpustiti situacije u kojima gubimo sebe. Ako nema tog ploda ljubavi koja nas mijenja, onda je žrtva koju podnosimo u ime ljubavi prema Bogu samo govorna figura.
Zato je put ljubavi put hrabrosti. Ne toliko zbog izloženosti da će nas netko raniti, jer će se to dogoditi htjeli mi ili ne, nego zato što zahtijeva rad na sebi. Taj rad je suočavanje sa samim sobom i traženje u sebi slike Božje, da činimo i gledamo sebe onako kako nas je On gledao. Istinu o sebi, pak, možemo do kraja upoznati jedino kroz odnos: odnos s Bogom, koji je uvijek vezan uz odnos s drugima.
4. Kako trebamo gledati?
U svojoj apostolskoj pobudnici Amoris laetitia papa Franjo govori u ovom kontekstu upravo o Kristovu pogledu kao uzoru: „Kristov pogled, svjetlo koje rasvjetljuje svakog čovjeka, nadahnjuje pastoralnu skrb Crkve” (br. 78). Uzevši u obzir sve različitosti koje vladaju među ljudima i njihovim situacijama, poziva na razumijevanje, u kojem „valja izbjegavati prosudbe koje zanemaruju složenost različitih okolnosti” (br. 79).
Naša stvarnost nam svjedoči da, iako znamo kako treba, i dalje to ne činimo. I dalje jedni druge mjerimo i važemo. Vodimo računa o svemu što drugi čine, a o sebi i svom ugledu najviše. Vidimo bistrim okom sve što drugi čine i želimo suditi njihova djela, a ne vidimo osobu kao stvorenje Božje, vrijednu sliku Božju. Prečesto to radimo u ime pravednosti.
Marija Magdalena nakon uskrsnuća vidi Isusa, ali ga odmah ne prepoznaje. Kada izgovara njezino ime, oči joj se otvaraju. Sve što nam je potrebno jest čuti Isusov glas koji odzvanja i danas. Zastati i zapitati se: „Kako bi Isus gledao ovu osobu i ovu situaciju?” znači dopustiti da njegov glas bude jači od našega.
Zaključak
U evanđeljima pogled ljubavi postaje vidljiv u konkretnim susretima. To je pogled koji se raduje životu, kao što ga jasno nalazimo u susretu Marije i Elizabete, gdje Elizabeta radosno prepoznaje Božje djelo u Mariji. Ono što je skriveno i neznatno, oči ljubavi vide i prepoznaju prije svih.
Čovjekov jedini način na koji može upoznati pravu, Božju ljubav jest da ju nesavršeno iskusi kroz susret i odnos s drugim ljudima. I čovjek to čini iznova i iznova jer zna: ako je ova ljubav, koja nas povrjeđuje, tako dobra, kakva li je tek Božja ljubav, koja nas posvećuje.
Nataša Čurić