Ured za vjeronauk u školi

“Ja” je riječ koja nastaje na drugačiji način od svega izgovorenog. Dok sve drugo izgovoreno nastaje iz iskustva doživljenog svijeta koji nas okružuje, kao odraz tog iskustva, kroz “ja” se izriče čin odvajanja od stvarnosti radi stvaranja novog odnosa s tom stvarnošću. Ja se postavljam nasuprot stvarnosti kao početak nove stvarnosti, određene mojim odlukama. Ja sam netko, a stvarnost koja me okružuje je nešto.

Što je sporno?
“Ja” nastaje kada se ostvare svi potrebni uvjeti da se takva stvarnost dogodi, a da ta novonastala stvarnost - “ja” ničim tome nije doprinijela. “Ja”, međutim, nakon nastanka, odnos prema stvarnosti iz koje je nastalo, gradi kao odnos nekoga prema nečemu, to jest s pozicije nadređenog podređenom. “Ja” zanemaruje činjenicu da stvarnost koju doživljava kao nešto, u sebi sadrži i značajku nastanka nekoga, čemu je dokaz i samo to “ja”. Zanemarivanje te činjenice pak je pri tome puka mogućnost, a ne neizbježna zadanost. Tu mogućnost “ja” odabire svjesno i namjerno. Takav izbor, međutim, određuje sve kasnije odnose sa stvarnošću. To jest, svi odnosi se zbog toga temelje na poricanju bitne činjenice o stvarnosti. Činjenice da je “ja” u svim svojim kvalitetama od Nekog, ne nečeg, dopuštena pojava. Poricanjem, dakle, te činjenice “ja” nakon samoosvješćivanja stvarnost objektivizira, iz pozicije samoproglašene subjektnosti. Time se zapravo pokušava postaviti u poziciju vlastitog uzroka. Taj pokušaj pak izvire iz poriva suprotnog istini.

U tom se, dakle, pokušaju spajaju poriv protivan istini i postojeća mogućnost. Suzdzdržavanjem pak od te mogućnosti “ja” ne umanjuje kvalitetu vlastitog postojanja, nego se upravo usklađuje s istinom. Posljedično, samodoživljaj nije više opterećen iskustvom izdvojenosti i egzistencijalne nelagode, iz koje se i javlja pitanje vlastitog smisla (koje pak nije moguće riješiti u odnosu s objektiviziranom stvarnošću) nego, “ja” kao izraz samosvijesti uključuje i iskustvo darovanosti i Onoga od koga ona dolazi.

Zaključno, čin artikulacije samosvijesti ili izgovaranje pojma “ja” istovremeno treba uvijek biti povezan s iskustvom pripadnosti Onome koji daruje tu mogućnost.

Kako to postići? Najprije, barem početi s komunikacijom  očišćenom od  isticanja “ja”, koje izvire iz poriva protivnog istini. Možda zvuči površno, ali i to je korak prema problemu koji se očituje kroz naglašeni egocentrizam i isključivost. Štoviše, pomak prema istini na toj razini osobnosti usporediv je s promjenom toka neke rijeke na samom izvoru. To jest, i minimalna promjena na izvoru osobnosti može rezultirati izvanrednim učincima na ušću vodotoka naših odluka i proisteklih posljedica.

Kod izostavljanja zamjenice “ja” u govoru nije riječ samo o stilskoj promjeni govora, nego i o ostvarivanju drugačije suptilnije veze između sebe i stvarnosti. U toj suptilnosti otvara pak se prostor za iskustvo darovanosti i Onoga od kojeg potječemo.