Majdić Darko: Jesmo li zahvalni?
Krajem 1943. godine, okruženi strahotama Bergen-Belsen logora, jedanaestero ljudi zapalilo je svijeće izrađene od masnih ostataka onoga što su tada zvali hranom. Od raznih neupotrebljivih niti tkanine izradili su stijenje, dok je izrezbareni sirovi krumpir poslužio kao svijećnjak. Bila je to prva večer blagdana Hanukkah. Blagdan otvaraju tri blagoslova. Rabbi Israel Shapiro otpjevao je dva blagoslova i upravo započeo treći, koji preveden glasi: "Blagoslovljen si, Gospodine, Bože naš, Kralju svemira, koji si nam dao život, podržao nas i omogućio nam da dođemo do ovog trenutka." U tom trenutku rabijev glas pukne, jer je do tada izgubio ženu, jedinu kćer, zeta i unuka.
Promislimo li dublje o tome što se ovdje dogodilo, zateći ćemo se pred čovjekom koji, u paklu besmisla i nezamislivog trpljenja, uzdiže glas prema Svevišnjemu, blagoslivlja ga i zahvaljuje. Može li postojati nešto luđe? Jedino usporedivo jest "ludost" sv. Pavla, koji propovijeda Krista raspetoga, Božju snagu i mudrost (usp. 1 Kor 1, 23-24), uvjeren da se time jedino smije ponositi (usp. Gal 6, 14).
Zahvalnost je toliko duboko ukorijenjena u kršćanskom biću da je zahvaćena i zapovijedi: Spomeni se da svetkuješ Dan Gospodnji. Tu zapovijed nemoguće je u potpunosti izvršiti bez prinosa euharistijske žrtve (grč. ευχαριστώ - zahvala), u kojoj blagoslivljamo Boga zahvaljujući za ovjekovječenu žrtvu križa. Sve što Crkva čini u sakramentima i djelima apostolata usmjereno je prema toj žrtvi (CIC, kan. 897).
Pismo nas potiče da budemo zahvalni uvijek, u svemu i za sve (Kol 3, 15; Ef 5, 20; 1Sol 5, 18). Zahvalnost je i bitan dio molitve (Kol 4, 2). Sv. Pavao upozorava da će u posljednjim vremenima ljudi biti nezahvalnici (2 Tim 3, 1). Velik je promašaj upoznati Boga, a ne iskazati mu slavu i zahvalnost (Rim 1, 20).
Razmotrimo, dakle, koliko je zahvalnost neizostavan dio ne samo kršćanskog, već i života svakog čovjeka koji teži poštenju. No, kršćansko zahvaljivanje ide dalje. Dok svaki razborit čovjek zahvaljuje za dobre stvari - zdravlje, financijsku sigurnost, zadovoljstvo u zvanju, čast, ispunjenost u obitelji - kršćanin je pozvan zahvaljivati i u trenucima tame: u progonstvu, nepravdi, boli i bolesti, čak i suočen sa smrću.
Takva zahvalnost dolazi od onih koji su upoznali Boga - a Boga nije moguće upoznati bez križa. Križ nije krajnja destinacija, već nužna stanica prema uskrsnuću. Nemoguće je shvatiti stvarnost bez spoznaje križa.
Postavimo si pitanje: Jesam li zahvalan? Naravno da treba biti zahvalan. No, to nije sve. Kao kršćani, trebali bismo se pitati i: Za što sam zahvalan? Dubina naše zahvalnosti odražava dubinu naše vjere.
Zaključno: Pokaži za što zahvaljuješ, pa ćemo moći reći kolika je tvoja vjera.
Promislimo li dublje o tome što se ovdje dogodilo, zateći ćemo se pred čovjekom koji, u paklu besmisla i nezamislivog trpljenja, uzdiže glas prema Svevišnjemu, blagoslivlja ga i zahvaljuje. Može li postojati nešto luđe? Jedino usporedivo jest "ludost" sv. Pavla, koji propovijeda Krista raspetoga, Božju snagu i mudrost (usp. 1 Kor 1, 23-24), uvjeren da se time jedino smije ponositi (usp. Gal 6, 14).
Zahvalnost je toliko duboko ukorijenjena u kršćanskom biću da je zahvaćena i zapovijedi: Spomeni se da svetkuješ Dan Gospodnji. Tu zapovijed nemoguće je u potpunosti izvršiti bez prinosa euharistijske žrtve (grč. ευχαριστώ - zahvala), u kojoj blagoslivljamo Boga zahvaljujući za ovjekovječenu žrtvu križa. Sve što Crkva čini u sakramentima i djelima apostolata usmjereno je prema toj žrtvi (CIC, kan. 897).
Pismo nas potiče da budemo zahvalni uvijek, u svemu i za sve (Kol 3, 15; Ef 5, 20; 1Sol 5, 18). Zahvalnost je i bitan dio molitve (Kol 4, 2). Sv. Pavao upozorava da će u posljednjim vremenima ljudi biti nezahvalnici (2 Tim 3, 1). Velik je promašaj upoznati Boga, a ne iskazati mu slavu i zahvalnost (Rim 1, 20).
Razmotrimo, dakle, koliko je zahvalnost neizostavan dio ne samo kršćanskog, već i života svakog čovjeka koji teži poštenju. No, kršćansko zahvaljivanje ide dalje. Dok svaki razborit čovjek zahvaljuje za dobre stvari - zdravlje, financijsku sigurnost, zadovoljstvo u zvanju, čast, ispunjenost u obitelji - kršćanin je pozvan zahvaljivati i u trenucima tame: u progonstvu, nepravdi, boli i bolesti, čak i suočen sa smrću.
Takva zahvalnost dolazi od onih koji su upoznali Boga - a Boga nije moguće upoznati bez križa. Križ nije krajnja destinacija, već nužna stanica prema uskrsnuću. Nemoguće je shvatiti stvarnost bez spoznaje križa.
Postavimo si pitanje: Jesam li zahvalan? Naravno da treba biti zahvalan. No, to nije sve. Kao kršćani, trebali bismo se pitati i: Za što sam zahvalan? Dubina naše zahvalnosti odražava dubinu naše vjere.
Zaključno: Pokaži za što zahvaljuješ, pa ćemo moći reći kolika je tvoja vjera.