Razgovor u Kani s vjeroučiteljicom Suzanom Mravunac
Kršćanska obiteljska revija Kana u studenom donosi zanimljiv razgovor sa Suzanom Mravunac, vjeroučiteljicom u dvjema zagrebačkim srednjim školama i predsjednicom udruge vjeroučitelja Ohrabrenje. U razgovoru se naziru zanimljivi uvidi o tome s kakvim se sve izazovima vjeroučitelji danas susreću u okviru obrazovnog sustava, koliko su mladi danas otvoreni za pitanja vjere, koji su konkretni načini promicanja socijalnoga nauka Crkve među vjeroučiteljima i niz drugih zanimljivosti. Dio ovog vrijednog razgovora donosimo u nastavku, a u cijelosti ga čitajte u novom broju Kane.
Vjeroučiteljica ste u dvije srednje škole u Gradu Zagrebu i predsjednica Udruge vjeroučitelja Ohrabrenje. S kakvim se sve izazovima vjeroučitelji danas susreću u okviru obrazovnog sustava?
Vjeroučitelji su u obrazovnom sustavu suočeni s izazovima kao i svi ostali prosvjetni djelatnici. Često to bude i nezainteresiranost učenika, preveliko uplitanje roditelja, razredništvo koje je neadekvatno valorizirano, puno se traži od razrednika. Što se tiče samog vjeronauka, tu je još i specifičnost tog predmeta, s obzirom na to da je svijet u kojem živimo, odnosno medijski prostor sve više ateiziran i kad god su neka previranja u društvu, uvijek se spominju grijesi pojedinih pripadnika Crkve. Često se to zna prelamati i preko naših leđa i s obzirom na to da smo na terenu, onda vrlo često znamo čuti i te neke informacije jer smo dohvatljivi ljudima. Često znamo biti uho, slušati i promišljati lažne i kritike, kritizerstva i svašta.
Međutim, vjeroučitelji kao takvi u sustavu su uistinu prepoznati. Ravnopravni su dio kolektiva, direktno su uključeni u formiranje osobnosti mladih ljudi i možda stoga, s obzirom na to da nose još i tu vjersku dimenziju, nose i dodatnu odgovornost. S pravom i razlogom se očekuje da vjeronauk u školi daje neke konkretne plodove. Što se tiče samog odgoja, mi nismo jedini koji smo pozvani na odgoj mladih ljudi. Tu su svi naši kolege u školi i nekako svojim prisustvom dajemo do znanja da je uz obrazovnu dimenziju jako važno razmišljati o odgojnoj dimenziji rada s učenicima.
Vjeronauk je, dakle, mjesto susreta.
Što se tiče metodologije rada, vjeronauk prije svega treba biti mjesto susreta gdje će se učenici susresti s vjeroučiteljima i vjeroučitelji s učenicima. Uvijek je nekako bitno da učenici vjeroučitelju nisu samo broj, da ustvari može više s njima ostvariti neki odnos. Susret stvara ozračje povjerenja i tu se itekako vidi da danas više problem mladih u učionicama nije toliko konkretna nedisciplina koliko više neka apatija. S obzirom na to da radim u srednjoj školi, više se događa da se primijeti zbunjenost pomiješana s puno depresivnosti i anksioznosti kod mladih jer su dosta izloženi digitalnom svijetu, internetu, i zato se tu naglašava baš važnost živog susreta, otvaranja, promišljanja i dijeljenja iskustava, a osobito je važno poticati učenike na promišljanje o unutarnjem životu, unutarnjoj higijeni. Školski vjeronauk ima tu jednu specifičnost da na njega ne moraju nužno ići djeca koja su vjernici, pa čak i kršćani - treba, dakle, uvijek imati osobitu pažnju da poznajete tko su učenici, iz kakvih okruženja dolaze i da im u skladu s tim pristupate.
Posao vjeroučitelja je plemenit, ima za cilj odgoj i obrazovanje u vjeri djece i mladih u svim dimenzijama. Mijenja li se pristup podučavanja mladih u vjeri danas, s obzirom na okolnosti današnjice u smislu digitalizacije, novih medija? Prethodnim odgovorom već ste zahvatili u ovu temu - radite u srednjim školama, koliko su mladi danas otvoreni za pitanja vjere?
Mladi su otvoreni za bilo koja pitanja onoliko koliko ih uspijemo potaknuti. Unatoč sekularnom društvenom duhu, mladi su otvoreni duhovnosti i daju puno više od klasificiranih ishoda. Zato je važan kontinuirani rad s njima pa se vraćam na to pitanje povjerenja koje se uspije ostvariti u učionicama. Divni su razredi u kojima oni već sami imaju određenu dozu povjerenja između sebe i tada postoji mogućnost otvaranja i dijeljenja njihovih iskustava jer su to već adolescenti. S druge strane, tu su mogućnosti i da se pita i da se pronikne dublje u samo otajstvo vjere, spremni su i na veći angažman kroz župu, kroz raznorazne volonterske i humanitarne aktivnosti i s te strane ne bi trebalo biti problema. Međutim, najveći problem je kako probuditi uopće mladog čovjeka da se počne interesirati za neke stvari koje nisu plošne, koje nisu samo ona zabava koja iskače iz raznih ekranića i silno im zaokuplja pozornost. Zapravo ih treba čupati van iz digitalnog svijeta koji sam po sebi nije loš, ali su previše u njemu i treba tražiti te neke puteve kako da se i ti sami digitalni mediji shvate kao jedno korisno sredstvo, a ne cilj sam po sebi.
Jako je važno razlučiti u nastavi vjeronauka da uvijek koristimo digitalne medije za dobro i da oni koriste nama, a ne da se mi utapamo u njima i da dopustimo da oni razmišljaju umjesto nas. Osvješćivanje kritičkog mišljenja kod mladog čovjeka neizmjerno je važno, osvijestiti mu da ne dopusti da se njime manipulira. Imamo odgovornost da budemo profesionalni, da proniknemo u svijet mladog čovjeka, da se trudimo pratiti nekako te trendove, a i dalje ostati autoritet na kojeg se mladi čovjek može osloniti i gdje može potražiti još i neke dodatne mogućnosti razgovora i dijeljenja nekih privatnih, vrlo intimnih stvari - da s njim mogu, dakle, razgovarati o nekim vrlo specifičnim problemima koji nisu nužno za stručnu službu i ne spadaju u domenu psihičkih poteškoća, nego baš duhovnog.
(…)
Udruga vjeroučitelja „Ohrabrenje“ nastala je na poticaj samih vjeroučitelja „na terenu“, željnih bolje suradnje i dijaloga, „zajedničarenja“ na živim susretima. Osnovani ste u studenom 2020., pritisnuti dugotrajnim i iscrpljujućim štrajkom koji je prije toga buktio Hrvatskom. Može se reći da su teška vremena u vašem slučaju iznjedrila nešto dobro. Koji vas motivi pokreću i što sve Udruga nastoji promicati?
Snažan motiv prvog okupljanja vjeroučitelja koji se kroz godinu dana pretvorio u osnivanje udruge bio je vapaj samih vjeroučitelja koji su dijelili sudbinu prosvjetnih djelatnika sudjelujući u najdužem organiziranom štrajku. Kao vjeroučitelji osjećali smo dvostruki pritisak: jedan od Ministarstva obrazovanja i pitanja što će biti s našim plaćama, a drugi od strane same naše institucije Crkve koja se nije previše očitovala o štrajku pa je bilo teško zaključiti kako mi kao vjeroučitelji kotiramo. S obzirom na to da je veliki broj vjeroučitelja učlanjen u sindikate u školama, a mnogi su dobili od svojih kolektiva povjerenje da budu i sindikalni povjerenici, osjećala se snažna zabrinutost. Taj prvi susret u studenom 2019. donio je jedno olakšanje jer se nas dvadesetak uspjelo okupiti, iznijeti muku iz sebe i kao da smo malo odahnuli. Iz toga je nastala želja da nastavimo s okupljanjima, uvidjeli smo da zajedno možemo više učiniti.
Jedan od ciljeva Udruge „Ohrabrenje“ je i promicanje socijalnoga nauka Crkve - koji su konkretni načini na koji to možete činiti i kako je zaživjelo u praksi?
Bazičnost socijalnoga nauka Crkve jest življenje evanđelja te treba biti ukorijenjeno u svakodnevici, ne odvaja se od cjelokupnoga poslanja Božjega naroda, pa tako i poslanja udruge. Načelo vidjeti -prosuditi - djelovati nastojimo primijeniti u organizaciji rada udruge, kroz sve naše dogovore, susrete, donošenje odluka. Više od samih djelatnosti koje se provode, važnije je da one budu provedene u duhu dijaloga, suradnje i ljubavi prema svakome tko u udruzi djeluje ili tko nam pokloni povjerenje dolaskom na naše susrete. Naglasak je na načinu, gdje svaki i mali napor u pomicanju kvalitetnije i otvorenije komunikacije unutar same udruge, pojedincima u našim crkvenim ustanovama, učenicima i djelatnicima škole donosi dobrobit u izgradnji sredine u kojoj ćemo puno ugodnije boraviti.
Cijeli razgovor sa Suzanom Mravunac potražite u tiskanom izdanju Kršćanske obiteljske revije Kana.
Vjeroučiteljica ste u dvije srednje škole u Gradu Zagrebu i predsjednica Udruge vjeroučitelja Ohrabrenje. S kakvim se sve izazovima vjeroučitelji danas susreću u okviru obrazovnog sustava?
Vjeroučitelji su u obrazovnom sustavu suočeni s izazovima kao i svi ostali prosvjetni djelatnici. Često to bude i nezainteresiranost učenika, preveliko uplitanje roditelja, razredništvo koje je neadekvatno valorizirano, puno se traži od razrednika. Što se tiče samog vjeronauka, tu je još i specifičnost tog predmeta, s obzirom na to da je svijet u kojem živimo, odnosno medijski prostor sve više ateiziran i kad god su neka previranja u društvu, uvijek se spominju grijesi pojedinih pripadnika Crkve. Često se to zna prelamati i preko naših leđa i s obzirom na to da smo na terenu, onda vrlo često znamo čuti i te neke informacije jer smo dohvatljivi ljudima. Često znamo biti uho, slušati i promišljati lažne i kritike, kritizerstva i svašta.
Međutim, vjeroučitelji kao takvi u sustavu su uistinu prepoznati. Ravnopravni su dio kolektiva, direktno su uključeni u formiranje osobnosti mladih ljudi i možda stoga, s obzirom na to da nose još i tu vjersku dimenziju, nose i dodatnu odgovornost. S pravom i razlogom se očekuje da vjeronauk u školi daje neke konkretne plodove. Što se tiče samog odgoja, mi nismo jedini koji smo pozvani na odgoj mladih ljudi. Tu su svi naši kolege u školi i nekako svojim prisustvom dajemo do znanja da je uz obrazovnu dimenziju jako važno razmišljati o odgojnoj dimenziji rada s učenicima.
Vjeronauk je, dakle, mjesto susreta.
Što se tiče metodologije rada, vjeronauk prije svega treba biti mjesto susreta gdje će se učenici susresti s vjeroučiteljima i vjeroučitelji s učenicima. Uvijek je nekako bitno da učenici vjeroučitelju nisu samo broj, da ustvari može više s njima ostvariti neki odnos. Susret stvara ozračje povjerenja i tu se itekako vidi da danas više problem mladih u učionicama nije toliko konkretna nedisciplina koliko više neka apatija. S obzirom na to da radim u srednjoj školi, više se događa da se primijeti zbunjenost pomiješana s puno depresivnosti i anksioznosti kod mladih jer su dosta izloženi digitalnom svijetu, internetu, i zato se tu naglašava baš važnost živog susreta, otvaranja, promišljanja i dijeljenja iskustava, a osobito je važno poticati učenike na promišljanje o unutarnjem životu, unutarnjoj higijeni. Školski vjeronauk ima tu jednu specifičnost da na njega ne moraju nužno ići djeca koja su vjernici, pa čak i kršćani - treba, dakle, uvijek imati osobitu pažnju da poznajete tko su učenici, iz kakvih okruženja dolaze i da im u skladu s tim pristupate.
Posao vjeroučitelja je plemenit, ima za cilj odgoj i obrazovanje u vjeri djece i mladih u svim dimenzijama. Mijenja li se pristup podučavanja mladih u vjeri danas, s obzirom na okolnosti današnjice u smislu digitalizacije, novih medija? Prethodnim odgovorom već ste zahvatili u ovu temu - radite u srednjim školama, koliko su mladi danas otvoreni za pitanja vjere?
Mladi su otvoreni za bilo koja pitanja onoliko koliko ih uspijemo potaknuti. Unatoč sekularnom društvenom duhu, mladi su otvoreni duhovnosti i daju puno više od klasificiranih ishoda. Zato je važan kontinuirani rad s njima pa se vraćam na to pitanje povjerenja koje se uspije ostvariti u učionicama. Divni su razredi u kojima oni već sami imaju određenu dozu povjerenja između sebe i tada postoji mogućnost otvaranja i dijeljenja njihovih iskustava jer su to već adolescenti. S druge strane, tu su mogućnosti i da se pita i da se pronikne dublje u samo otajstvo vjere, spremni su i na veći angažman kroz župu, kroz raznorazne volonterske i humanitarne aktivnosti i s te strane ne bi trebalo biti problema. Međutim, najveći problem je kako probuditi uopće mladog čovjeka da se počne interesirati za neke stvari koje nisu plošne, koje nisu samo ona zabava koja iskače iz raznih ekranića i silno im zaokuplja pozornost. Zapravo ih treba čupati van iz digitalnog svijeta koji sam po sebi nije loš, ali su previše u njemu i treba tražiti te neke puteve kako da se i ti sami digitalni mediji shvate kao jedno korisno sredstvo, a ne cilj sam po sebi.
Jako je važno razlučiti u nastavi vjeronauka da uvijek koristimo digitalne medije za dobro i da oni koriste nama, a ne da se mi utapamo u njima i da dopustimo da oni razmišljaju umjesto nas. Osvješćivanje kritičkog mišljenja kod mladog čovjeka neizmjerno je važno, osvijestiti mu da ne dopusti da se njime manipulira. Imamo odgovornost da budemo profesionalni, da proniknemo u svijet mladog čovjeka, da se trudimo pratiti nekako te trendove, a i dalje ostati autoritet na kojeg se mladi čovjek može osloniti i gdje može potražiti još i neke dodatne mogućnosti razgovora i dijeljenja nekih privatnih, vrlo intimnih stvari - da s njim mogu, dakle, razgovarati o nekim vrlo specifičnim problemima koji nisu nužno za stručnu službu i ne spadaju u domenu psihičkih poteškoća, nego baš duhovnog.
(…)
Udruga vjeroučitelja „Ohrabrenje“ nastala je na poticaj samih vjeroučitelja „na terenu“, željnih bolje suradnje i dijaloga, „zajedničarenja“ na živim susretima. Osnovani ste u studenom 2020., pritisnuti dugotrajnim i iscrpljujućim štrajkom koji je prije toga buktio Hrvatskom. Može se reći da su teška vremena u vašem slučaju iznjedrila nešto dobro. Koji vas motivi pokreću i što sve Udruga nastoji promicati?
Snažan motiv prvog okupljanja vjeroučitelja koji se kroz godinu dana pretvorio u osnivanje udruge bio je vapaj samih vjeroučitelja koji su dijelili sudbinu prosvjetnih djelatnika sudjelujući u najdužem organiziranom štrajku. Kao vjeroučitelji osjećali smo dvostruki pritisak: jedan od Ministarstva obrazovanja i pitanja što će biti s našim plaćama, a drugi od strane same naše institucije Crkve koja se nije previše očitovala o štrajku pa je bilo teško zaključiti kako mi kao vjeroučitelji kotiramo. S obzirom na to da je veliki broj vjeroučitelja učlanjen u sindikate u školama, a mnogi su dobili od svojih kolektiva povjerenje da budu i sindikalni povjerenici, osjećala se snažna zabrinutost. Taj prvi susret u studenom 2019. donio je jedno olakšanje jer se nas dvadesetak uspjelo okupiti, iznijeti muku iz sebe i kao da smo malo odahnuli. Iz toga je nastala želja da nastavimo s okupljanjima, uvidjeli smo da zajedno možemo više učiniti.
Jedan od ciljeva Udruge „Ohrabrenje“ je i promicanje socijalnoga nauka Crkve - koji su konkretni načini na koji to možete činiti i kako je zaživjelo u praksi?
Bazičnost socijalnoga nauka Crkve jest življenje evanđelja te treba biti ukorijenjeno u svakodnevici, ne odvaja se od cjelokupnoga poslanja Božjega naroda, pa tako i poslanja udruge. Načelo vidjeti -prosuditi - djelovati nastojimo primijeniti u organizaciji rada udruge, kroz sve naše dogovore, susrete, donošenje odluka. Više od samih djelatnosti koje se provode, važnije je da one budu provedene u duhu dijaloga, suradnje i ljubavi prema svakome tko u udruzi djeluje ili tko nam pokloni povjerenje dolaskom na naše susrete. Naglasak je na načinu, gdje svaki i mali napor u pomicanju kvalitetnije i otvorenije komunikacije unutar same udruge, pojedincima u našim crkvenim ustanovama, učenicima i djelatnicima škole donosi dobrobit u izgradnji sredine u kojoj ćemo puno ugodnije boraviti.
Cijeli razgovor sa Suzanom Mravunac potražite u tiskanom izdanju Kršćanske obiteljske revije Kana.
(vijest preuzeta sa stranice ks.hr)